Slovo urednikovo -
Alija Kebo
POSLJEDNJA
BITKA
SAFETA ORUČEVIĆA |
Bogovi su, kaže legenda, podarili Mostaru čisto, safirno
nebo i zelenu svjetlost Neretve. Čitavo zlato
sunca i srebro zvijezda. Ali, bogovi su
podarili Mostaru i - Mostarce.
U ovom slovu je riječ o jednom od njih, Safetu
Oručeviću.
Pet je godina prošlo od Dejtona, a on
još ratuje. Prvoborac i mirotvorac. On je
paradigma tog fenomena, tog čuda mostarskog
otpora. Ovo mu je, na ovoj funkciji posljednja
bitka. I, dobiće je. Garant.
U ovom času, ulazeći u novu, po mnogima
presudnu bitku na Neretvi, za njeg se
ne zna - da li je sretnik ili mukotrpnik. Samo
se zna da mostove i povjerenje grade i
obnavljaju ljudi koji su na strani Dobra, a ruše
ih oni koji su na strani Zla.
A kada je ugledao toliku masu Mostaraca na
nedavnoj javnoj tribini o budućnosti Mostara,
kao multietničkog grada bijaše - ozaren.
Kao čovjek koji je uvijek istog raspoloženja:
ne kuka kada mu je teško, preteško, niti
likuje kada mu odlahne. Vodio je Safet bitku
za bitkom koje bijahu neizvjesne, čak i rizične,
ali ”sve što je rizičnije, to čovjek više
zavoli!”
Jedan bivši gradonačelnik, Milivoje Gagro
i jedan sadašnji, Safet Oručević
okupiše prijeratni, ratni i poratni Mostar u
prepunoj dvorani u kojoj se tražila stolica
više - što je znak popularnosti, koliko
njihove, Safetove i Milivojeve, toliko, još i
više, ideje o nedjeljivom gradu koji je svoj
ponos klesao čekićem i knjigom, a čast na
poštenju njegovih žitelja.
Oručevićeva i Gagrina tribina u
Hotelu penzionera (u organizaciji CUPIDO) bijaše
poziv svim Mostarcima dobrih namjera i
plemenitih djela - njihova poslanica za mir,
za srećan zajednički život ljudi istog
sunca i podneblja.
- Sretan sam kad vidim ovako eminentan skup i
ovakvu strukturu Mostaraca - govoraše gradonačelnik
čije je srce rasparčano u sve mostarske
mahale, od Oručluka u Donjoj mahali,
do Rudnika i Bakijine luke, od Zgona
do Carine, od Balinovca do Brankovca,
od Cima do Blagaja...
Na njeg je rat ostavio brdo tužnih uspomena
koje se ne daju poreći, ali od kojih se ne
treba ni plašiti. Dvoboj između svjetlosti i
tmine ovdje je trajao dugo, predugo.
Ali, dosljedan konceptu za koji se bori od
’94. godine, Safet i u ovu bitku
ulazi bez kalkulacija i otvorenih karata.
Naravno, ne sam, već sa svojim saradnicima.
Neće s onim čija je prošlost ukaljana; hoće
budućnost da živi sa svojim narodom, svojom
rajom, onako kako smo to ovdje vazda radili.
Neće s gospodom s antibošnjačkim, što će
reći antibosanskim i antihercegovčkim
pedigreom, niti sa osvajačima i prekrojačima
naših prostora, našeg zraka i vode.
Za cijelo ovo vrijeme hrvao se s problemima, a
problem svih problema - što reče njegov domaćin
Milivoje Gagro - jeste povratak
izbjeglica i prognanika u njihova prijeratna
obitavališta. Onda: opstruiranje Dejtona,
dvovlašće, etnička privatizacija,
nezaposlenost, socijalna bijeda...
U tome hrvanju Safet je Oručević znao da se
mržnjom i osvetom ne može dosegnuti sreća:
sreća se postiže ljubavlju, dobrosusjedstvom,
uvažavanjem drugog i drugačijeg. Znao da
svaki čovjek, ponekad, treba pogledati na pređeni
put. Nadnijeti se na nj kao nad izvor. I onda
vidjeti: koliko si odmakao od tačke s koje si
pošao. A njemu je trebalo mnogo dana i godina
da pronađe grad s izgubljenom adresom. Jer:
za njeg ne postoji ”kasno” i ”nikada”.
|
|
 |
Postoji samo taj spasonosni optimizam koji
Safetu pomaže u životu, pruža mu utjehu i
spokojstvo. Svoju neiscrpnu energiju i znanje
investirao je u zacjeljivanje ratnih rana, ali
i u revitalizaciju grada. Kod njeg nema očajanja.
Samo - rad. I: svakodnevne i svakonoćne
aktivnosti, što mogu samo radiše, vječni
zanesenjaci, oni za koje nema uzmaka, nikad -
ni onda kada se sa sesija u Sarajevu
vraćao razočaran i obhrvan, ni kada je
protiv njega vođena bjesomučna hajka u
medijima, ni poslije masakra Bošnjaka
u Liskovoj ulici...
- Sve će ljudske boljke iscijeliti nada,
makar gdjekad bila i varljiva - reći će čovjek
koji pripada onom soju ljudi za koje se
vjeruje da su, u nekim prilikama, sposobni da
prerastu sebe za čitavu visinu. Ako to hoće.
Ako realno posmatraju sadašnjost i ako
prepoznaju sutrašnjicu u onome za šta se
svijet zalaže, šta radimo i šta će
neminovno doći.
A Safet hoće... Na ekstremizam, odgovarao je
tolerancijom. Na podvale i prijetnje, pružao
je ruku. O svojim protivnicima i
neprijateljima, on ne govori ružno. Jok!
Safet osvaja finoćom, pozivom na dijalog.
Lijepa riječ i istina, njemu je sve: i halal
i haram. Kaže, grad se ne mjeri samo po broju
stanovnika, po veličini svojih trgova i
bulevara, nego po tome ako ima veliku dušu,
ako poštuje različitosti, svoje miroljubive
i civilizacijske tekovine, ako njeguje kulturu
i umjetnost i, napose, ako čuva svoju baštinu.
Tako se oduvijek govorilo da je Mostar
grad svjetlosti i sunca, međutim, u toku
zadnje krvoliptarnice grad je pokazao i onu
drugu, unutarnju svjetlost koja isijava iz
njegovih ljudi. Da nije bilo tako, pa zar bi
ljudi u ratu štitili i spasavali jedni druge.
Zato Safet sve čini za Mostar i svoje ”rođene”,
a rođeni su mu svi ljudi koji preziru mržnju
i podjele. Svi pošteni Mostarci i Hercegovci
su saputnici njegovog života i života grada
čija ratna i doskorašnja stvarnost bijaše
gora od Šekspirove.
Fala Milosniku, sada su i Safetu i gradu
povoljniji vjetrovi za leđima. On želi da
dolazeće proljeće u našoj ”vali” bude
proljeće mira, proljeće povratka, obnove i
progresa, što i životu daje milinu i smisao!
Zato, u ovom slovu i ne govorim o njegovirn
mahanama. Ima i njih oho-ho, kao i ja, kao i
svi normalni ljudi.
Tako poznajem Mostarca, privrednika
koji će me već sutra nazvati i skresati: ”Šta
je, ti opet o Safi mlatiš!” Ali, poznajem i
staricu sa Ograde, Jelenu koja je u
Redakciju ”Mosta” donijela neku
vrstu peticije žena Mostara - da se Safet
Oručević, za sve što je činio i čini
za voljeni grad i Bosnu i Hercegovinu
nominuje za Nobelovu nagradu za mir. A
poznajem i Himšu, Roma iz Karašebeša
kojeg, nedavno, u Fejićevoj ulici
pitah: gdje mu je čerga, gdje stanuje, a on
meni: ”Ja, Himšo, stanujem u Safetovorn
kontejneru… ”
Tako će pojedinci, i na ovo slovo, šlagerski
i novokomponovano povikati - jest, Safet se
borio za cjelovit Mostar, ali je
stvarao kult ličnosti. Ali, kako reče žena
sa Ograde, ako je Safa kult, bogami je i ličnost,
jaka ličnost.
Ovo je najbolja karakteristika za čovjeka
koji je u ovih sedam-osam vihornih godina
svaki dram radosti plaćao sa pola oke svoje
duše, idući preko Glogova, preko krvi i
bolova, preko Prenja i avetinjskog stijenja -
smrt i samoću da nadživi, da nadvisi stravu.
Njegova bitka na Neretvi protiv plavnog vala i
svih drugih nepogoda je posljednja Safetova
tekma, (a liske kažu: dobar je igrač, zna ga
koturati, zna driblati, ima gard!).
Zato ću ovdje staviti tačku, uvjeren da
Safetov životopis nisam ni ispričao ni
ispisao. Bolje je da to on sam učini, ali ne
u ovom ”Slovu”, pretijesno je, nego, možda,
u njegovim knjigama, u tomovima.
|
|
