Meliha Husedzinovic
ZAIMOVICEVA SNAGA
BOLA
Povodom izlozbe slika Mehmeda Zaimovica u
okviru
"Gradacackih knjizevnih
susreta" |
S
obzirom na vrijeme koje je formiralo
umjetnike njegove generacije, Mehmed
Zaimovic sada vec spada u jednog
od klasika nase savremene umjetnosti. Kao
promisljeni esteta koji nece i ne moze da
rizikuje, on nikada nije izgubio kontrolu
nad svojim stilom, ni u netom minulim, i
za nas i za njega, najtezim vremenima. I
u takvim vremenima on je smogao snage za
stvaralacka preispitivanja i
potvrdjivanja koja je pokazao na dvije
izlozbe u sarajevskim godinama pod
opsadom. Prije toga, 1987.-88. godine,
njegova sazeta retrospektiva koja je
obisla niz likovnih centara bivse nam
domovine, pokazala je do koje je mjere
Zaimovic umjetnik sa reputacijom,
umjetnik koji fanaticno istrajava na
jednoj davno i sopstvenim naporima
izgradjenoj licnoj likovnoj morfologiji i
svom specificnom maniru, baziranom na
neiscrpnom i cudesnom svijetu formi koje
posjeduju neslucene mogucnosti
metamorfoza. U vremenu brzog trosenja
umjetnickih pravaca, on je uspijevao
zadrzati svoj integritet i svoju
individualnost, svoj konzistentni,
prepoznatljivi rukopis i vlastito
povjerenje u sopstveni put. U etapama
kroz koje je prolazio moglo se odgonetati
kada je dostignut vrhunac, kada se
prostor za dalje invencije suzavao, kada
je trebalo krenuti u trazenje novih
puteva i mogucnosti da se, unutar jednog
zatvorenog sistema, izraz ponovo
aktuelizira a ne upadne u opasnost od
monotonije.
Ta sazeta retrospektiva zavrsavala se
slikama i crtezima na kojima je potreba
za istrazivanjem novih struktura i formi,
neka zelja za konstrukcijom i redom, bila
ocigledna. Cinilo se da Zaimovic pokusava
kristalizirati gibljivost, energiju. Kao,
sve prethodne, i ove slike, bez iceg
mimetickog, iceg opisnog, ipak su
sadrzavale neku predstavu ciji se duh ili
zracenje prenosio preko nekog od mnostva
piktograma, bilo unutar kompozicije, bilo
unutar samog jezgra. Najcesce je
kompoziciona shema bila ta koja je
upucivala na aluzije, asocijacije i
evokacije. Tragovi ovih mrezastih tkanja
u jezgru centralnog oblika kao i tackasta
podloga, zadrzali su se i na nekoliko
slika s pocetka devedesetih godina. Kad
se izgubila cvrsta ivica kojom je
Zaimovic pokusao da konsoliduje i zabrani
kretanje oblika - metafora
"dogadjaja", tesko je reci. Svi
Zaimovicevi oblici i boje uvijek su bili
odraz i njegovog opceg raspolozenja, cak
i kada su zbivanja na povrsini izmicala
kontroli svijesti. Tako se, vec 1990.
godine, u spletu kompozicija slicnih
prethodnima, pocinju pojavljivati
zlokobna mjesta. Na nekoliko slika
podloga pocinje da lici na ljusturu
zgarista, a jezgro se cini kao da je pred
agonijom rasapa. Profil i raspon
istrazivanja koja potom slijede
neodvojivi su od vremena i mjesta, vazni
su i kao umjetnost i kao prorocanstvo,
mada nisu bili svjesni toga sto proricu.
To tek vidimo iz optike sadasnjeg
trenutka. Neobjasnjivo je jedan od
modaliteta egzistencije. Ovaj put kao da
se nije radilo o mogucnosti iznalazenja
daljih autenticnih invencija. Ovaj put,
Zaimovic kao da je iz kontemplacije
krenuo u akciju koja ce, u ratnim
godinama, dostici zapanjujucu
nekontrolisanost. Mir je narusen,
prethodni, naizgled neprobojni linearni
omotac poceo je da puca, a apstraktnim,
ornamentalnim oblicima unutar jezgra
poceo je da vraca antropomorfna
obiljezja, da unosi fragmente
figurativnog. Ukratko, zapocinjala je
kosmarna vizija jedne prijetece
kataklizme. |
|
Ovaj pocetni, pritajeni nemir kulminirao
je u djelima 1993., 1994. i 1995. godine.
U sliku je usao metez razaranja, nesto
haoticno i eksplozivno. Konstelacije i
kombinatorike simbola imale su nesto od
fantazmagoricnosti stratista i bojista.
Pojavile su se cudne, fantasticne forme
koje opominju, koje kao da su ispunjene
nekim mracnim silama. Iz haoticne
uskomesanosti poceli su da se pojavljuju
nenadani, veoma ostri oblici kao zupci na
testeri ili kao elementarni simboli
plamenih jezika, cak u boji pozara. U
slozenoj korelaciji formi i njihovih
preobrazaja pojavilo se puno kruznih
meta, putokaza, sigurnosnih pojaseva i
dijelova koji asociraju na osakacene i
izlomljene ljudske organe (kosti, udovi,
spolovila, sake, prsti, stopala) ("Ruke"
I-IV). Sve vrvi od heterogenih
znakova koji nastoje da iz te prividne
konfuzije izvrse skoro frontovski proboj.
Takvim simbolima Zaimovic oslikava stanje
ali i metafore i aluzije na dramu svoga
grada i svoje zemlje. Na samoj paleti
nije doslo do sokantnijih i disonantnijih
koloristickih kontrasta, nema boje krvi.
Njegovom, nikada bucnom paletom sada su
zavladale zlatnosmedja i narancasta,
bojom plamena jer plamen prati svako
razaranje i divljanje. Ali plamen i
osvjetljava, pa ce osvjetljenje pozadine
u nekoliko posljednjih slika biti u
bojama svitanja, kao procjena spasenja,
kao misao o obnovi ("Radjanje
tisine I", "Bolno
odvajanje"). U tehnoloskom
smislu, zadrzan je klasicni postupak
slikanja tankim namazima, isti kvalitet
poteza i linije. Zaimoviceva slika uvijek
je imala dvije medjusobno prozete
strukturacije: centralni oblik (jezgro) i
njegov unutrasnji sadrzaj sastavljen od
bezbroj sitnih oblika. On je cesto bio
prisiljavan da obuzdava impulsivne sile
koje su ovaj centralni oblik dovodile na
ivicu raspada i rasula. Kada se to
desavalo, oblici koji su kuljali napolje
- ili su nastavljali da se, lutajuci i
plutajuci, traze u plazmi osnove ili su
ostajali u prostoru poput ostrva
odvojenog od kontinenta. Na nekoliko
slika koje djeluju poput poprista koje u
sebi sadrzi i implikacije o napadu i
implikacije o nepokornosti, kao i na
slikama koje imaju zgusnutu atmosferu
tugovanja, nadanja, otpora i opstanka,
ovakva ostrva su slikana gustom pastom
kao iz njegovih davnih i kratkih ogleda
sa enformelom ("Obala
nade", "Obala
iscekivanja"). Ti davni
ogledi odvijali su se u vremenu
stabilnosti i mira. Razlozi za njihovo
uskrsnuce vise leze u toj znacenjskoj,
nego formalnoj strukturi djela.
U Zaimovicevom stvaralastvu i
zivotu postoje periodi kada samo
opsesivno crta i periodi kada iskljucivo
u ruke uzima kist. Takvi periodi
znak su da potpuno poistovjecuje slikanje
sa crtanjem i da crtac nikada nije u
sjenci slikara. Uostalom, nije li on
virtouzniji u liniji nego u koloru, mada
cesto ne propusta da povrsinu papira
artikulise, pored grafickih, i lazurnim
hromatskim detaljima. Prema tome, crtezi
su samo produzeci i varijacije slika,
nikad zabiljeske, nikad izvod iz radne
mape, vec zavrsena djela, zapravo slike
samo izvedene na povrsini papira. Na
njegovim izlozbama crtezi uvijek
zadrzavaju reprezentativnost eksponata.
Crtez je mjesto gdje se najbolje mogu
sagledati i darovitost i senzibilitet
jednog umjetnika, priroda njegove
imaginacije i psihogrami duse.
Tesko je reci da li su Zaimovicevi crtezi
nosili klice potencijalnih metamorfoza?
Njegova graficka istrazivanja mogla su da
se interpoliraju u djela radjena na
platnu. Bitne razlike izmedju faze
misljenja i faze izvrsenja djela, bilo u
kojem mediju da je izvedeno, nema.
Zaimoviceva zamisao je u samom procesu
rada. Ritam se gradi na asocijacijama
koje stalno naviru ali nemaju karakter
mehanickog slaganja jer podlijezu
intuitivnoj kontroli. Elementi koji grade
njegovu kozmogoniju u crtackoj materiji
imaju svoje suptilnije nijanse,
jedinstvenu lahkocu linije, prozracnost
srafura u sjencenju i oblika i povrsina,
rafiniraniji ritam, magiju intuicije. Oni
su pravi rjecnik baroknih oblika,
ali i svojevrsne embrionalne geometrije.
U njima su psiholoske i emocionalne
dimenzije jasno odredjene. U posljednje
crteze uvukla se i izvjesna disonancija -
puno pipaka koji kao da opipavaju bilo
njegovog minucioznog mikrosvijeta, uvukli
su se tamni nadiruci oblici, uvuklo se
tragicno osjecanje zivota koje,
na znacenjskom planu, zadobija dimenzije
subjektivne ispovijesti.
Na kraju, treba li reci da je Zaimovic
nekada bio osjecajno uzdrzaniji, da je
prenosio ideje i pojmove iz mentalnog
svijeta u znak, i to njihova svojstva a
ne pojave; prikaz. Danas, linijama,
planovima i bojama, trazi nove i
osjecajno naglasenije odnose koji,
citavom lepezom asocijacija i aluzija,
opusu nastalom tokom ove decenije, daju
gotovo opsesivnu snagu bola.
I prije vlastite licne drame vec je
stanje slike interferiralo sa stanjem
njegovog misljenja i psihe, bilo komentar
ratne svakodnevnice, nikada doslovno vec
u metaforama, pokazujuci da i, naizgled,
dekorativno moze da dostigne punu
dramaticnost. |
|