o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 115-116 (26-27 - nova serija)

Godina XXV juni-lipanj/juli-srpanj 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Srdja Pavlovic
IKONA I SJEKIRA
Pismo iz Kanade

"Tvoja zemlja je mozda na istom kontinentu,
ali je u drugom svijetu."

(Engleski prijatelj, 1996.)

Ovaj esej, koji ima iskreni karakter privatnog pisma, proizvod je samoce koja lagano izlazi na vidjelo i postaje javna. Ovo trazenje, pokusaj shvatanja sustine i uzroka patnje je prica o sedimentima i rezultat godina izgnanstva.

Oce, ucio si me o osnovnim suprotnostima izmedju licih motiva za rad i stvaralastvo, i javnog odjeka i uticaja pisane rijeci. Govorio si o dihotomiji izmedju zvuka, rodjenog u unutrasnjosti bica i njegovog odjeka napolju. Uspostaviti ravnotezu izmedju ova dva impulsa zahtijeva vjestinu jezika i misli, rekao si. Naravno, treba pokusati da se bude objektivan. Ja jos uvijek ucim zanat, ali nijesam siguran da postoji ono sto zovemo objektivnost. Mogu pokusati da budem nepristrasan i sagledam obadvije strane medalje. To ne garantuje objektivnost. U svakom slucaju, moja namjera nije da rjesavam bilo kakve paradokse, vec da pokusam opisati sopstveno iskustvo izgnanstva, naucim kako da zivim sa posledicama i kazem ponesto o intelektualcima iz moje bivse zemlje onako kako ih ja vidim. Svjestan sam da nemam tapiju na istinu i da nikada niko nece biti u stanju da sagleda citavu istinu. Ono sto mogu i zelim uciniti jeste da budem iskren pred samim sobom i drugima.

Svaki put kada pocnem govoriti o nekadasnjoj Jugoslaviji, ovlada me tuga i beznadje. Svaka recenica probudi sjecanja iz mladosti i, ponovo, mogu mirisati boje zavicaja. Nijesmo bili u pravu, oce! To je smrad poraza, oce!

Prije vise godina, u doba kada sam bio jos "zelen" emigrant, naucio sam staru izreku doseljenika iz istocne Evrope. U fazama rezignacije oni bi mrmljali:

"Kad jednom predjes okean, uvijek ces biti na njegovoj pogresnoj strani." Tada sam pokusavao da zakrpim komadice starog i novog zivota i nijesam shvatao poruku. Danas, nakon dvije zemlje i osam godina stranstvovanja, shvatio sam znacenje. Sve se svodi na ucenje. Uciti kako da se zivi sa cinjenicom da sam napustio zavicaj. Uciti kako da se zaboravi i oprosti. Uciti nove kulturne kodove, novu logiku i nacin ponasanja. Uciti vjestinu prilagodjavanja. Ovo je svakodnevni napor, oce.

Zivim medju komadicima sopstvenog zvucnog zamka, uz nekoliko memorabilija koje ce neminovno izblijedjeti s vremenom. U ovoj zemlji sjenki trazim utociste u kuci daleko od kuce, odvojen od sopstvenoga naroda i odsjecen od sopstvenoga jezika. Naravno, ti ces reci da jezik nosim sa sobom, ma gdje isao. Mozda si u pravu, ali ja se osjecam kao da teglim vrecu sa kostima predaka; bjelasaju se tihe i ne razgovaraju za mnom.

Jedino se jos u snovima i, mozda, kroz recenice prosute po nevinoj bjelini stranice, vracam u zemlju maslacaka, nacionalizma i mrznje, zemlju Djavola, beznadja, srcanih mana, nasljedno visokog krvnog pritiska, tvrdokornosti, pjesme i suza, zemlju prosutih kostiju, zemlju apatije i nade. Danas je to zemlja dnevnog nasilja i nocnih ubistava, zemlja dousnika i vitezova sto nose ikonu i sjekiru u srce tame. To je zemlja isarana granicama i rovovima, zemlja smrti. Ovo su moji povratci kuci, oce.

Ferdinand Hodler - Studija kompozicije za "Bitku kod Näfelsa", 1897.

Obojica znamo da je izgnanstvo uzrokovano politickom represijom. Ljudi ne odlaze zato sto im se ne dopada klima. Kada se mora birati izmedju sluzenja rezimu, slanja na front gdje se skolski drugovi ubijaju medjusobno, ili u zatvor zbog neposlusnosti, izbjeglistvo izgleda kao najbolja, ili jedina opcija. Drugi su odabrali drugacije. Za mnoge moje zemljake, utopiti se u naciju sa ratnickim poklicom na usnama i sa mislju o osveti iza ocnih kapaka, predstavljalo je prigodan zaklon od sopstvenih slabosti. Ja nikada nijesam, niti cu ikada biti voljan da ubijem ili budem ubijen za tudji san ili nocnu moru. Radije cu zivjeti sam i razapet, nego pozajmljivati od nacije tako sto cu se utopiti u bezlicnu masu. Eho ideoloskih slogana koji je mobilizovao mnoge od mojih zemljaka nikada me nije dodirivao. Uvijek sam bio ravnodusan prema svim onim uredno odjevenim radnicima i mrkim braniocima vjere i ideologije koji su ponosno marsirali niz bulevare vijuci crvene zastave. Nije toliko lijepo, kao sto mnogi misle, pridruziti im se uz zvuke fanfara. Ja sam bio vise naklonjen poeziji, sanjario o velikom Kineskom Zidu i plovio na zvucima muzike Deep Purple. Radje sam se predavao djevojkama "ispod kisnih mantila u parku, za toplih dana" (Majkl Ondaci). Ovo mi je, valjda, doslo u porodici. Nemoj me shvatiti pogresno! Bio sam svjestan da je izgnanstvo zamjena jedne forme umiranja drugom, ali sam morao otici.

Ti si me naucio da jedna od divnih sloboda knjizevnog emigranta to sto moze da bira roditelje i da nikada ne treba da se predam unutrasnjem egzilu zvanom "domovina". Ali, svijet nas ne docekuje rasirenih ruku, oce! U izgnanstvu, pisac postaje marginalan slucaj. Svakoga dana pokusavam dotaci spolja ono sto posjedujem iznutra, posjedujem toliko duboko da ga skoro nijesam ni svjestan. Postao sam otudjen i obesplemenjen. Moja inteligencija postala je poput one mudrog emigranta, koji pripada po principu prilagodjavanja, a ne instinkta. Nikada i nigdje se ne uklapam potpuno. Osjecam se kao da stojim nag na sred ulice, drhturim i zavidim prolaznicima na njihovim brokatima identiteta i pripadnosti.

Sa kim se mogu identifikovati? Zivot u drugoj zemlji moze prosiriti moje vidike. Mogu se identifikovati sa ovdasnjim intelektualcima i njihovim interesovanjima ili se, kroz sopstveno izgnanstvo i politiku identifikovati sa onim protjeranima, tlacenima i uzapcenima logorskom zicom. Ali i to je jednosmjerna identifikacija - poput psa koji beznadezno voli Mjesec.

Nasa bivsa zemlja postala je nicija zemlja izmedju ljudi. To je vjestacki kreirana praznina namjerena da otudji. Sirova realnost leseva, etnickog ciscenja, konacnog rjesenja, bratskih ubistava, ekonomske, socijalne i kulturne mizerije. U procesu kreiranja takve klime, odavno degenerisana struktura vlasti osporava i sebi i drugima svaku mrvicu covjecnosti. Ocigledno da je na pocetku nacionalisticke groznice postojala nesigurnost, neznanje i pohlepa. Strah od poraza rodio je potrebu da se ta groznica racionalizuje i definise.

Pazljivo gajena i vijekovima podgrijavana laz da su Srbi kao vecinski narod u bivsoj Jugoslaviji drugaciji od svih ostalih komsija, postala je krvava demarkaciona linija. Definicija postojanja i pripadnosti: Sloven - Srbin - Pravoslavac, s pocetka je racionalizovala pohlepu kao borbu za opstanak. Nesto kasnije, sve je uvijeno u trule dronjke nezavisnosti, vodece uloge, civilizacijskog napretka i, konacno, pravde. PLEME je postalo MOC. Kad kazem MOC, mislim PARTIJA, CRKVA. Jer, poput CRKVE, i PARTIJA mora imati svoje svestenike koji ce stititi njenu cistotu - cistotu koja se umnogome oslanja na laz i mitologiju. Kad vrijeme prodje, bratski grobovi se zatrave i laz se ogoli do povracanja, vec je kasno. PLEME je postalo stisnuta pesnica po principu "Ad plures ire." (Lat. Pridruziti se mnostvu; u prenosnom znacenju: Umrijeti.)

Rezim u Beogradu se danas osjeca vrlo komotno i sigurno. Na sva usta se pozivaju na istorijsko i moralno pravo da ucine sve sto je potrebno kako bi se njihova sigurnost odrzala. Ukljucujem moralnu dimenziju posto mocnici nikada ne sumnjaju da su pozvani i sposobni da cine cudotvorstva. Za diktatora u Beogradu, ljudi su nacin prezivljavanja parazitskih mikroba. Smrt je za njega statistika, poput marketinske analize. Njegova savjest, taj granicnik izmedju opstanka i trulezi, odavno se pretvorio u ravnu bijelu liniju na encefalogramu. U alkoholnoj egzaltiranosti, ponos nacije iztiha pjevusi ranije dato strasno obecanje: "Mirno spavaj Fatos Nano,/ sve je dolje vec poklano." Ostatak "mladosti koja obecava" tumara ulicama svjetskih metropola i narice nad odrom nekad ponosne nacije. Bombe padaju, bonovi za hranu su glavni dobitak na lutriji, a "tatina muskarcina" gradi Bambilend. To nije zivot, to je zaplet iz romana Stivena Kinga.

Armija i policija, pogotovo ona tajna, glavne su poluge koje drze rezim. Jugoslavija je divan primjer vojne para-drzave, ne samo zato sto su ulice prepune policije i zato sto je duzina pendreka postala mjera demokratije, vec i zato sto je potkazivanje postalo nacin opstanka. Diktator i njegova elita funkcionisu kao okultno bratstvo, loza ili liga. Sporazumijevaju se ocima, dok nesretni meropsi i sebri vade oci jedni drugima nadajuci se da ce tako kupiti ulaznicu u rajsku bastu. Sistem koji pokusavam opisati je, u stvari, proracunato otudjenje koje neminovno vodi u mentalnu bolest. Sizofrenican je jer ne postoji veza izmedju misli, osjecanja i postupaka. Paranoican je jer su njegovi kreatori zaneseni snovima o velicini i supremaciji.

Znam, reci ces da iako kancerogen, ovaj sistem nije uspio da potpuno dehumanizuje sve one koji zive u njemu. Slazem se, ali je efektivno uspio da izoluje Srbe. Uslovljeni nedostatkom kontakta sa drugima u regionu i, u konacnoj analizi, nedostatkom kontakta sa samima sobom oni postaju mentalni Specijalni Odsijek. Razumiju i zive sindrom sopstvene izolacije. Prozori njihove kuce su ofarbani u bijelo, kako bi se noc zadrzala unutra. Citav narod trazi krivce za svoje stradanje u komsijskom dvoristu, zivi u stanju negiranja stvarnosti, strahujuci da se suoci sa sopstvenim demonima. Cini se da realnost nikada nije bila njihov prijatelj. Diktator i njegovi Pretorijanci ponasaju se kao sposobni gastronomi, odrzavajuci u zivotu blijedo sjecanje na slavne prosle dane. "Lazem, mazem i kunem se krivo,/ obecavam sto biti ne moze,/ i prodajem ljeto iz mjesine…", sto bi rekao pop Jovo iz Krsa.

Posto je borba za spas PLEMENA proklamovana i zapocela u ime njegove posebne KULTURE, JEZIKA I RELIGIJE, pisac je igrao vaznu ulogu eksponenta i promotera svih plemenskih vrijednosti. Otpadnistvo se kaznjavalo zaboravom ili metkom. Ti znas vrlo dobro da je mali broj otpadnika ovog tipa medju intelektulacima u danasnjoj Jugoslaviji. Ne tvrdim da nema intelektualaca koji se ne protive javno i glasno. Ali, tuzno je da je broj onih koji ne priznaju etnicke i vjerske torove relativno mali, i da su oni marginalizovani do stepena u kojem njihovi napori predstavljaju atavizam na "zdravom drustvenom tijelu". Sistem je razvio sofisticiranu strategiju kako bi se zastitio. Iskorak u demokratiju se dopusta u odredjenim slucajevima kako bi se rezim predstavio kao fleksibilan i, na kraju, ojacao.

Intelektualac u takvoj drzavi osjeca da je on proizvod kulturne i politicke bastardizacije. Pun je srdzbe i bola, frustracija i ponizenja. Podize i vije svoje pero poput peruske - mjera njegove impotencije. Kulturna desavanja u Jugoslaviji predstavljaju okvir sacinjen od lazi i kompromisa. Ton i stvaralacka klima u kojoj umjetnik bivstvuje su omedjeni institucionalizovanim nasiljem. Iako je ovo nasilje direktno usmjereno ka njemu, on jos uvijek zivi u tom sistemu, on je njegov neodvojivi sastojak. Vise i ne osudjuje nasilje. Sistem mu dopusta da drzi zatvorene oci na sve sto se desava oko njega, uspavljivajuci da pilulama Svete Duznosti i Nacionalnog Interesa. Tako, u ime ciste Dogme o Borbi za Opstanak, jedan narod moze sebi dopustiti da izda onaj drugi. Sjeti se, ja govorim o spaljenom ljudskom mesu, krvi i muvama. Da li je stvarno toliko lijepo biti u mogucnosti da se ubije u ime Slobode? Podsjetis li tamosnje intelektualce na sve ovo, nece ti vjerovati. Koliko puta si ti bio optuzen za pretjerivanja? Koliko puta je receno da je rezim u Jugoslaviji cuvar nasih zivota od ateizma i haosa i da, iako nije savrsena kreatura, nasa je i ne treba da se osudjuje? Svjestan sam da je za njih tesko, ako ne i nemoguce da prevazidju sebe do te mjere da nadju istinu. Ali covjek mora negdje podvuci crtu prije nego dodje do kraja sopstvenog konopca. Nadam se da ce vremenom svi oni shvatiti da se moralna cistota bazira iskljucivo na suocavanju sa demonima iz proslosti.

Korozivni efekti ovakvog politickog sljepila jasno se vide u radovima mnogih intelektualaca u Jugoslaviji. Pamfleti, kvazi-naucne studije, popularni okrugli stolovi i diskusije su manifestacije sirovog sentimentalizovanog nacionalizma. Ako vjerujes u ono u sta zelis vjerovati, ti si sentimentalista. Cini se da je ova epidemija razorila Jugoslaviju. Ovakav sentimentalizam neminovno kreira posebnu vrstu politicke imaginacije. Politicka imaginacija, poput imaginacje istrazivaca, cesto izmislja i pronalazi sopstvenu geografiju. U ovom zanru naici ce se na glorifikaciju opstih vrijednosti i prizemljenu patriotsku atmosferu, posto se smatra da ovakvo strukturisana kreativnost i prica o vjecnim istinama proizvodi mentalnu stabilnost kod citalaca. Oni sto danas stvaraju i pisu u Jugoslaviji prisiljeni su da kompromituju jedini sirovi materijal koji je opstao - sebe, sopstveni integritet. No, ovakav Faustovski ugovor sobom nosi i posljedice. Pisac postaje otudjen od samoga sebe, sto je gore nego biti odsjecen od sopstvenog plemena. Inteligencija koju je stvaralac nekada posjedovao pretvara se u zivu ranu. On je utopljen u fasadu koju je nekada davno, u mladosti, pokusavao da razbije.

Intelektualac u Jugoslaviji danas, moze uraditi jednu od dvije stvari: moze kriticki procjenjivati kulturu kojoj pripada, ili se moze pretvoriti u maskiranog klovna koji ostaje u pozadini nakon sto Kralj napusti grad, pisuci duga pisma prepuna tuge i samosazaljenja. Ljudi lako zaborave da je najbolji, ako ne i jedini nacin borbe protiv totalitarizma remecenje tisine. To je sve sto ja pokusavam da uradim, oce.

Oni koji su, poput mene, u izbjeglistvu, su ti koji po definiciji remete tisinu smatrajuci sebe predstavnicima u inostranstvu. Pokusavaju da skrenu paznju ljudi sa kojima zive na prirodu stvarnosti u bivsoj domovini. Oni su ambasadori iako nemaju mandate. Kao sto je rekao Fanon, jos uvijek moramo pisati sopstvenu istoriju. Ne smijemo dozvoliti da ona postoji jedino kao istorija diktatora. Ti si mi to rekao, sjecas li se! Zbog toga je neophodno pisati poput udaraca cekicem i uvijek tragati za komadicima istine. Naravo, svjestan sam znacenja poslovice: "Kada bi zelje bili konji, prosjaci bi mogli jahati…" Ali moram cvrsto drzati kraj tankog Arijadninog konca, cak i sa ukusom poraza u ustima, zato sto i najmanji napor u tom pravcu moze pomoci rusenju starog lavirinta. Nadam se da ce to ukljuciti alarme. Nadam se da ovakav napor moze biti prepoznat kao solidarnost sa onima napolju koji trebaju mrvicu ljuckosti kako bi prezivjeli. Ovo znaci i stalni rad na samome sebi. Znaci ucenje kako da se zivi sa majmunom u ogledalu.

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ahmet Ibukic - Imaginacija 2

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo