Srdja Pavlovic
IKONA I SJEKIRA
Pismo iz Kanade |
"Tvoja
zemlja je mozda na istom kontinentu,
ali je u drugom svijetu."
(Engleski prijatelj, 1996.) |
Ovaj
esej, koji ima iskreni karakter privatnog
pisma, proizvod je samoce koja lagano
izlazi na vidjelo i postaje javna. Ovo
trazenje, pokusaj shvatanja sustine i
uzroka patnje je prica o sedimentima i
rezultat godina izgnanstva.
Oce, ucio si me o osnovnim suprotnostima
izmedju licih motiva za rad i
stvaralastvo, i javnog odjeka i uticaja
pisane rijeci. Govorio si o dihotomiji
izmedju zvuka, rodjenog u unutrasnjosti
bica i njegovog odjeka napolju.
Uspostaviti ravnotezu izmedju ova dva
impulsa zahtijeva vjestinu jezika i
misli, rekao si. Naravno, treba pokusati
da se bude objektivan. Ja jos uvijek ucim
zanat, ali nijesam siguran da postoji ono
sto zovemo objektivnost. Mogu pokusati da
budem nepristrasan i sagledam obadvije
strane medalje. To ne garantuje
objektivnost. U svakom slucaju, moja
namjera nije da rjesavam bilo kakve
paradokse, vec da pokusam opisati
sopstveno iskustvo izgnanstva, naucim
kako da zivim sa posledicama i kazem
ponesto o intelektualcima iz moje bivse
zemlje onako kako ih ja vidim. Svjestan
sam da nemam tapiju na istinu i da nikada
niko nece biti u stanju da sagleda citavu
istinu. Ono sto mogu i zelim uciniti
jeste da budem iskren pred samim sobom i
drugima.
Svaki put kada pocnem govoriti o
nekadasnjoj Jugoslaviji, ovlada me tuga i
beznadje. Svaka recenica probudi sjecanja
iz mladosti i, ponovo, mogu mirisati boje
zavicaja. Nijesmo bili u pravu, oce! To
je smrad poraza, oce!
Prije vise godina, u doba kada sam bio
jos "zelen" emigrant, naucio
sam staru izreku doseljenika iz istocne
Evrope. U fazama rezignacije oni bi
mrmljali:
"Kad jednom predjes okean, uvijek
ces biti na njegovoj pogresnoj
strani." Tada sam pokusavao da
zakrpim komadice starog i novog zivota i
nijesam shvatao poruku. Danas, nakon
dvije zemlje i osam godina
stranstvovanja, shvatio sam znacenje. Sve
se svodi na ucenje. Uciti kako da se zivi
sa cinjenicom da sam napustio zavicaj.
Uciti kako da se zaboravi i oprosti.
Uciti nove kulturne kodove, novu logiku i
nacin ponasanja. Uciti vjestinu
prilagodjavanja. Ovo je svakodnevni
napor, oce.
Zivim medju komadicima sopstvenog zvucnog
zamka, uz nekoliko memorabilija koje ce
neminovno izblijedjeti s vremenom. U ovoj
zemlji sjenki trazim utociste u kuci
daleko od kuce, odvojen od sopstvenoga
naroda i odsjecen od sopstvenoga jezika.
Naravno, ti ces reci da jezik nosim sa
sobom, ma gdje isao. Mozda si u pravu,
ali ja se osjecam kao da teglim vrecu sa
kostima predaka; bjelasaju se tihe i ne
razgovaraju za mnom.
Jedino se jos u snovima i, mozda, kroz
recenice prosute po nevinoj bjelini
stranice, vracam u zemlju maslacaka,
nacionalizma i mrznje, zemlju Djavola,
beznadja, srcanih mana, nasljedno visokog
krvnog pritiska, tvrdokornosti, pjesme i
suza, zemlju prosutih kostiju, zemlju
apatije i nade. Danas je to zemlja
dnevnog nasilja i nocnih ubistava, zemlja
dousnika i vitezova sto nose ikonu i
sjekiru u srce tame. To je zemlja isarana
granicama i rovovima, zemlja smrti. Ovo
su moji povratci kuci, oce. |
 |
Obojica znamo da je izgnanstvo uzrokovano
politickom represijom. Ljudi ne odlaze
zato sto im se ne dopada klima. Kada se
mora birati izmedju sluzenja rezimu,
slanja na front gdje se skolski drugovi
ubijaju medjusobno, ili u zatvor zbog
neposlusnosti, izbjeglistvo izgleda kao
najbolja, ili jedina opcija. Drugi su
odabrali drugacije. Za mnoge moje
zemljake, utopiti se u naciju sa
ratnickim poklicom na usnama i sa mislju
o osveti iza ocnih kapaka, predstavljalo
je prigodan zaklon od sopstvenih
slabosti. Ja nikada nijesam, niti cu
ikada biti voljan da ubijem ili budem
ubijen za tudji san ili nocnu moru.
Radije cu zivjeti sam i razapet, nego
pozajmljivati od nacije tako sto cu se
utopiti u bezlicnu masu. Eho ideoloskih
slogana koji je mobilizovao mnoge od
mojih zemljaka nikada me nije dodirivao.
Uvijek sam bio ravnodusan prema svim onim
uredno odjevenim radnicima i mrkim
braniocima vjere i ideologije koji su
ponosno marsirali niz bulevare vijuci
crvene zastave. Nije toliko lijepo, kao
sto mnogi misle, pridruziti im se uz
zvuke fanfara. Ja sam bio vise naklonjen
poeziji, sanjario o velikom Kineskom Zidu
i plovio na zvucima muzike Deep Purple.
Radje sam se predavao djevojkama
"ispod kisnih mantila u parku, za
toplih dana" (Majkl Ondaci). Ovo mi
je, valjda, doslo u porodici. Nemoj me
shvatiti pogresno! Bio sam svjestan da je
izgnanstvo zamjena jedne forme umiranja
drugom, ali sam morao otici.
Ti si me naucio da jedna od divnih
sloboda knjizevnog emigranta to sto moze
da bira roditelje i da nikada ne treba da
se predam unutrasnjem egzilu zvanom
"domovina". Ali, svijet nas ne
docekuje rasirenih ruku, oce! U
izgnanstvu, pisac postaje marginalan
slucaj. Svakoga dana pokusavam dotaci
spolja ono sto posjedujem iznutra,
posjedujem toliko duboko da ga skoro
nijesam ni svjestan. Postao sam otudjen i
obesplemenjen. Moja inteligencija postala
je poput one mudrog emigranta, koji
pripada po principu prilagodjavanja, a ne
instinkta. Nikada i nigdje se ne uklapam
potpuno. Osjecam se kao da stojim nag na
sred ulice, drhturim i zavidim
prolaznicima na njihovim brokatima
identiteta i pripadnosti.
Sa kim se mogu identifikovati? Zivot u
drugoj zemlji moze prosiriti moje vidike.
Mogu se identifikovati sa ovdasnjim
intelektualcima i njihovim
interesovanjima ili se, kroz sopstveno
izgnanstvo i politiku identifikovati sa
onim protjeranima, tlacenima i uzapcenima
logorskom zicom. Ali i to je jednosmjerna
identifikacija - poput psa koji
beznadezno voli Mjesec.
Nasa bivsa zemlja postala je nicija
zemlja izmedju ljudi. To je vjestacki
kreirana praznina namjerena da otudji.
Sirova realnost leseva, etnickog
ciscenja, konacnog rjesenja, bratskih
ubistava, ekonomske, socijalne i kulturne
mizerije. U procesu kreiranja takve
klime, odavno degenerisana struktura
vlasti osporava i sebi i drugima svaku
mrvicu covjecnosti. Ocigledno da je na
pocetku nacionalisticke groznice
postojala nesigurnost, neznanje i
pohlepa. Strah od poraza rodio je potrebu
da se ta groznica racionalizuje i
definise.
Pazljivo gajena i vijekovima podgrijavana
laz da su Srbi kao vecinski narod u
bivsoj Jugoslaviji drugaciji od svih
ostalih komsija, postala je krvava
demarkaciona linija. Definicija
postojanja i pripadnosti: Sloven - Srbin
- Pravoslavac, s pocetka je
racionalizovala pohlepu kao borbu za
opstanak. Nesto kasnije, sve je uvijeno u
trule dronjke nezavisnosti, vodece uloge,
civilizacijskog napretka i, konacno,
pravde. PLEME je postalo
MOC. Kad kazem MOC,
mislim PARTIJA, CRKVA.
Jer, poput CRKVE, i PARTIJA
mora imati svoje svestenike koji ce
stititi njenu cistotu - cistotu koja se
umnogome oslanja na laz i mitologiju. Kad
vrijeme prodje, bratski grobovi se
zatrave i laz se ogoli do povracanja, vec
je kasno. PLEME je
postalo stisnuta pesnica po principu
"Ad plures ire." (Lat.
Pridruziti se mnostvu; u prenosnom
znacenju: Umrijeti.)
Rezim u Beogradu se danas osjeca vrlo
komotno i sigurno. Na sva usta se
pozivaju na istorijsko i moralno pravo da
ucine sve sto je potrebno kako bi se
njihova sigurnost odrzala. Ukljucujem
moralnu dimenziju posto mocnici nikada ne
sumnjaju da su pozvani i sposobni da cine
cudotvorstva. Za diktatora u Beogradu,
ljudi su nacin prezivljavanja parazitskih
mikroba. Smrt je za njega statistika,
poput marketinske analize. Njegova
savjest, taj granicnik izmedju opstanka i
trulezi, odavno se pretvorio u ravnu
bijelu liniju na encefalogramu. U
alkoholnoj egzaltiranosti, ponos nacije
iztiha pjevusi ranije dato strasno
obecanje: "Mirno spavaj Fatos Nano,/
sve je dolje vec poklano." Ostatak
"mladosti koja obecava" tumara
ulicama svjetskih metropola i narice nad
odrom nekad ponosne nacije. Bombe padaju,
bonovi za hranu su glavni dobitak na
lutriji, a "tatina muskarcina"
gradi Bambilend. To nije zivot, to je
zaplet iz romana Stivena Kinga.
Armija i policija, pogotovo ona tajna,
glavne su poluge koje drze rezim.
Jugoslavija je divan primjer vojne
para-drzave, ne samo zato sto su ulice
prepune policije i zato sto je duzina
pendreka postala mjera demokratije, vec i
zato sto je potkazivanje postalo nacin
opstanka. Diktator i njegova elita
funkcionisu kao okultno bratstvo, loza
ili liga. Sporazumijevaju se ocima, dok
nesretni meropsi i sebri vade oci jedni
drugima nadajuci se da ce tako kupiti
ulaznicu u rajsku bastu. Sistem koji
pokusavam opisati je, u stvari,
proracunato otudjenje koje neminovno vodi
u mentalnu bolest. Sizofrenican je jer ne
postoji veza izmedju misli, osjecanja i
postupaka. Paranoican je jer su njegovi
kreatori zaneseni snovima o velicini i
supremaciji.
Znam, reci ces da iako kancerogen, ovaj
sistem nije uspio da potpuno dehumanizuje
sve one koji zive u njemu. Slazem se, ali
je efektivno uspio da izoluje Srbe.
Uslovljeni nedostatkom kontakta sa
drugima u regionu i, u konacnoj analizi,
nedostatkom kontakta sa samima sobom oni
postaju mentalni Specijalni Odsijek.
Razumiju i zive sindrom sopstvene
izolacije. Prozori njihove kuce su
ofarbani u bijelo, kako bi se noc
zadrzala unutra. Citav narod trazi krivce
za svoje stradanje u komsijskom dvoristu,
zivi u stanju negiranja stvarnosti,
strahujuci da se suoci sa sopstvenim
demonima. Cini se da realnost nikada nije
bila njihov prijatelj. Diktator i njegovi
Pretorijanci ponasaju se kao sposobni
gastronomi, odrzavajuci u zivotu blijedo
sjecanje na slavne prosle dane.
"Lazem, mazem i kunem se krivo,/
obecavam sto biti ne moze,/ i prodajem
ljeto iz mjesine…", sto bi
rekao pop Jovo iz Krsa.
Posto je borba za spas PLEMENA
proklamovana i zapocela u ime njegove
posebne KULTURE, JEZIKA I
RELIGIJE, pisac je igrao vaznu
ulogu eksponenta i promotera svih
plemenskih vrijednosti. Otpadnistvo se
kaznjavalo zaboravom ili metkom. Ti znas
vrlo dobro da je mali broj otpadnika ovog
tipa medju intelektulacima u danasnjoj
Jugoslaviji. Ne tvrdim da nema
intelektualaca koji se ne protive javno i
glasno. Ali, tuzno je da je broj onih
koji ne priznaju etnicke i vjerske torove
relativno mali, i da su oni
marginalizovani do stepena u kojem
njihovi napori predstavljaju atavizam na
"zdravom drustvenom tijelu".
Sistem je razvio sofisticiranu strategiju
kako bi se zastitio. Iskorak u
demokratiju se dopusta u odredjenim
slucajevima kako bi se rezim predstavio
kao fleksibilan i, na kraju, ojacao.
Intelektualac u takvoj drzavi osjeca da
je on proizvod kulturne i politicke
bastardizacije. Pun je srdzbe i bola,
frustracija i ponizenja. Podize i vije
svoje pero poput peruske - mjera njegove
impotencije. Kulturna desavanja u
Jugoslaviji predstavljaju okvir sacinjen
od lazi i kompromisa. Ton i stvaralacka
klima u kojoj umjetnik bivstvuje su
omedjeni institucionalizovanim nasiljem.
Iako je ovo nasilje direktno usmjereno ka
njemu, on jos uvijek zivi u tom sistemu,
on je njegov neodvojivi sastojak. Vise i
ne osudjuje nasilje. Sistem mu dopusta da
drzi zatvorene oci na sve sto se desava
oko njega, uspavljivajuci da pilulama
Svete Duznosti i Nacionalnog Interesa.
Tako, u ime ciste Dogme o Borbi za
Opstanak, jedan narod moze sebi dopustiti
da izda onaj drugi. Sjeti se, ja govorim
o spaljenom ljudskom mesu, krvi i muvama.
Da li je stvarno toliko lijepo biti u
mogucnosti da se ubije u ime Slobode?
Podsjetis li tamosnje intelektualce na
sve ovo, nece ti vjerovati. Koliko puta
si ti bio optuzen za pretjerivanja?
Koliko puta je receno da je rezim u
Jugoslaviji cuvar nasih zivota od ateizma
i haosa i da, iako nije savrsena
kreatura, nasa je i ne treba da se
osudjuje? Svjestan sam da je za njih
tesko, ako ne i nemoguce da prevazidju
sebe do te mjere da nadju istinu. Ali
covjek mora negdje podvuci crtu prije
nego dodje do kraja sopstvenog konopca.
Nadam se da ce vremenom svi oni shvatiti
da se moralna cistota bazira iskljucivo
na suocavanju sa demonima iz proslosti.
Korozivni efekti ovakvog politickog
sljepila jasno se vide u radovima mnogih
intelektualaca u Jugoslaviji. Pamfleti,
kvazi-naucne studije, popularni okrugli
stolovi i diskusije su manifestacije
sirovog sentimentalizovanog nacionalizma.
Ako vjerujes u ono u sta zelis vjerovati,
ti si sentimentalista. Cini se da je ova
epidemija razorila Jugoslaviju. Ovakav
sentimentalizam neminovno kreira posebnu
vrstu politicke imaginacije. Politicka
imaginacija, poput imaginacje
istrazivaca, cesto izmislja i pronalazi
sopstvenu geografiju. U ovom zanru naici
ce se na glorifikaciju opstih vrijednosti
i prizemljenu patriotsku atmosferu, posto
se smatra da ovakvo strukturisana
kreativnost i prica o vjecnim istinama
proizvodi mentalnu stabilnost kod
citalaca. Oni sto danas stvaraju i pisu u
Jugoslaviji prisiljeni su da kompromituju
jedini sirovi materijal koji je opstao -
sebe, sopstveni integritet. No, ovakav
Faustovski ugovor sobom nosi i
posljedice. Pisac postaje otudjen od
samoga sebe, sto je gore nego biti
odsjecen od sopstvenog plemena.
Inteligencija koju je stvaralac nekada
posjedovao pretvara se u zivu ranu. On je
utopljen u fasadu koju je nekada davno, u
mladosti, pokusavao da razbije.
Intelektualac u Jugoslaviji danas, moze
uraditi jednu od dvije stvari: moze
kriticki procjenjivati kulturu kojoj
pripada, ili se moze pretvoriti u
maskiranog klovna koji ostaje u pozadini
nakon sto Kralj napusti grad, pisuci duga
pisma prepuna tuge i samosazaljenja.
Ljudi lako zaborave da je najbolji, ako
ne i jedini nacin borbe protiv
totalitarizma remecenje tisine. To je sve
sto ja pokusavam da uradim, oce.
Oni koji su, poput mene, u izbjeglistvu,
su ti koji po definiciji remete tisinu
smatrajuci sebe predstavnicima u
inostranstvu. Pokusavaju da skrenu paznju
ljudi sa kojima zive na prirodu
stvarnosti u bivsoj domovini. Oni su
ambasadori iako nemaju mandate. Kao sto
je rekao Fanon, jos uvijek moramo pisati
sopstvenu istoriju. Ne smijemo dozvoliti
da ona postoji jedino kao istorija
diktatora. Ti si mi to rekao, sjecas li
se! Zbog toga je neophodno pisati poput
udaraca cekicem i uvijek tragati za
komadicima istine. Naravo, svjestan sam
znacenja poslovice: "Kada bi zelje
bili konji, prosjaci bi mogli
jahati…" Ali moram cvrsto
drzati kraj tankog Arijadninog konca, cak
i sa ukusom poraza u ustima, zato sto i
najmanji napor u tom pravcu moze pomoci
rusenju starog lavirinta. Nadam se da ce
to ukljuciti alarme. Nadam se da ovakav
napor moze biti prepoznat kao solidarnost
sa onima napolju koji trebaju mrvicu
ljuckosti kako bi prezivjeli. Ovo znaci i
stalni rad na samome sebi. Znaci ucenje
kako da se zivi sa majmunom u ogledalu. |
|
