Nura Bazdulj -
Hubijar
SAMOUBICA |
- Doktore, opet je pokusao. Dosla sam
ravno s posla. On ... on je bio sasvim
pijan, gotovo prazna flasa viskija bila
mu je pored glave s licem na stolu i
pistoljem prislonjenim na sljepoocicu -
izgovorila je u dahu i naprosto se
skljokala na otoman. Suze su potekle,
krupne i vrele, zacas umile sitno blijedo
lice.
Ustao je, pruzio joj cigaretu. Sutjeli su
i pusili. Cekao je da se njeno uzbudjenje
stisa, da bar prestane plakati.
- Draga moja, kao i svaki put ranije,
zelio je ubiti vas, ne sebe. Koliko puta
sam vam to pokusao objasniti? Da doista
zeli pociniti samoubojstvo dosad je to
mogao uraditi milion puta daleko od
vasih, bilo cijih ociju.
- Ne, nije istina. Bolestan je, treba mu
pomoci. Nesretan je, pati, ne zna razlog
svoje utucenosti i potpunog beznadja.
Bezbroj puta je kazao kako je prokleto
tesko, kako je nemoguce tako zivjeti a da
treba petlja, tvrda petlja da se digne
ruka na sebe... Svaki put ga, kaze,
jedino pomisao na mene sprijeci, odustane
u zadnji cas... Pomozite mu, molim vas,
preklinjem vas.
- Pomoc treba vama, ne njemu. Dva puta
sam razgovarao s njim. Kod njega je
naglasena narcisoidnost, sebicnost,
sadizam, ali nema suicidalnih ideja. Cak
ni u tragovima. Imam dovoljno znanja i
iskustva da to mogu ustvrditi. Vi ste
krhka osoba. I tjelesno, ali duhovno jos
krhkija, ranjivija. Placljivi ste. On
igra upravo na tu kartu. Da vam od straha
popusti srce, imate anginu pektoris, zar
ne, ili da sami uradite ono sto je on
nekoliko puta pokusao inscenirati.
Podvlacim, inscenirati, ne uraditi. Nema
toga ili cega sto ili koga taj voli osim
sebe.
- Doktore, krivo sudite. Znam ga
godinama. Volim ga. I on mene voli. Znam
sto govorim. Valjda ja koja ga gledam iz
dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u
godinu, imam jasniju predodzbu od vas
koji ste ga vidjeli i razgovarali s njim
samo dva puta u zivotu. Znanje i iskustvo
su bitni ali ne moraju biti presudni.
Tvrdim da je to bolestan covjek, da mu je
nuzna pomoc i da ce, ako mu se ne pruzi,
jednom dovrsiti ono sto je vise puta
pokusao.
- Vi ste mila osoba. U covjeku naprosto
budite zelju da vas zastiti. Bezazleni
ste i naivni. Ne brinite vi za njega.
Pazite i mislite na sebe. Ma kako vam
zvucalo grubo, ja imam dojam kako on zeli
slobodu.
- Kakvu slobodu?
- Zivot bez vas. Jedino razlog ne znam.
Zeli li samocu ili je u pitanju druga
zena? Nesto trece?
Dugo se sasvim koncentrirana ceskala iza
uha.
- Dobro. Da to uvjetno prihvatim. Ja bih
mu slobodu dala onoga casa kada bi mi
rekao da je zeli. Mozda zato sto ga
doista volim.
- Da, on to zna. Ali, ne bi mu dali kucu,
imanje, dionice, sve sto ste naslijedili
od vasega oca.
Kuckao je vrskom nalivpera po stolu i
gledao je.
- Boze moj, kad vas gledam, kad vas
slusam, mislim da bi svaki muskarac s
vama bio sretan. Koji je vrag u tom
covjeku? Molim vas da me poslusate. Kad
sljedeci put nesto inscenira nemojte
reagirati impulsivno nego razumski. Sto
bude, bude, promijeniti se ne moze.
Pokusajte zatomiti strah. Razradite plan
i nadmudrite ga. Recimo, hladno ga
podstaknite da nastavi, da, ukoliko njemu
nije stalo do vlastitog zivota, onda nije
ni vama. Nista mi pametnije u ovom casu
ne pada na pamet. Jucer sam imao puno
posla, nocas dezurao. Dodjite neki drugi
dan. Dobro razmislite. I ja cu. Onda cemo
razgovarati.
- Bojim se da ne bude prekasno - sjetno
je prosaputala.
- Nece, ne brinite. Sjetite se onog
pokusaja vjesanja na spojene pertle. Ni
tezinu macke ne bi izdrzale. Pa tri
prazne bocice barbiturata pored glave dok
cvrsto spava. I konja bi ubile. On se,
cak i bez protuotrova, bez ispiranja
zeluca, u bolnici najnormalnije probudio.
Zasto? Jer je popio jednu do dvije
tablete, a ostavio tri bocice. Pa
slijetanja sa ceste u jarak dubok tri
metra... Jadno.
- Nista vam ne vjerujem. Ja ga volim i on
voli mene... potrazit cu drugog
lijecnika. Valjda ce imati vise
razumijevanja za mog nesretnog muza. Kad
ja ovoliko patim gledajuci ga, kako je
tek njemu? Toliki jad i cemer ne mogu se
odglumiti.
- Ono vremena koliko provede s vama moze
i na grani visiti, kamoli se
pretvarati... Kako zelite. Ja vam
savjetujem...
- Rekli ste vec sve sto ste imali. Vise
necu dolaziti. Oprostite mi sto sam bila
toliko drska pa vam oduzimala dragocjeno
vrijeme. |
 |
Izasla je. Bijes i razocarenje su se
preplitali kao prsti njenih ruku. Cijeli
grad, mediji, obicni mali ljudi, svi
pricaju o gotovo nadnaravnim
sposobnostima tog neuropsihijatra, a ona
ga ni nakon deset poprilicno dugih
razgovora nije uspjela ubijediti da pruzi
pomoc, da pruzi ruku lijecnika i covjeka
njenom muzu koji je, osjecala je, sve
dublje i dublje tonuo u depresiju. Pa jos
one nebuloze. Zeli da se nje rijesi, voli
jedino sebe. Bitan mu je njezin imetak.
Koja drskost. Koje gluposti. On me voli.
Ne mogu biti lazni svi izlivi njeznosti i
paznje kad njegova dusevna bol nesto
splasne, kad se svede u granice
podnosljivosti. Ja njega, Bog mi je
svjedok, jednako volim od dana kad smo se
sreli, kad smo spoznali da je to trenutak
koji odredjuje nase sudbine, spaja nase
puteve zauvijek.
April sa varljivim suncem i cestim kisama
dosao i prosao. Toga jutra, dok ga je
ljubila u obraz polazeci na posao iznova
je dokucila bol u njegovim ocima. Silan,
neizreciv. Bio je blijed, rascupan. Oka
nije sklopio, svakojaki kosmari ga
pohodili cijele noci, nije u stanju danas
raditi. Sad ce pokusati zaspati.
Vratila se s posla na vrijeme, u minutu
tacna. Otkljucala je vrata. U dnevnoj
sobi ga nije bilo. Ni u trpezariji,
spavacoj sobi, kuhinji. Dozivala ga, a
otrovna zmija straha palacala jezickom.
Onda je otvorila vrata kupatila. Lezao je
u kadi punoj vode. Glava bila naslonjena
lijevim obrazom na rub tako da mu lice
nije vidjela. Ali sasvim jasno je vidjela
bezivotnu ruku na trbuhu i u njoj fen za
kosu. Voda i struja! Ne! Oh, ne!
Izjurila je, tresnula vratima za sobom.
Drhtala je cijelim tijelom.
Napeto je iscekivao ne pomjerajuci se ni
za milimetar. Desilo se neocekivano brzo.
Tisinu je razderao pucanj. Sacekat ce jos
nekoliko minuta, izaci i pozvati
policiju. Nece se oblaciti samo ce oko
tijela ogrnuti peskir.
Ovaj put je upalilo. Kako se samo
dosjetio da napunjen pistolj ostavi na
vidnom mjestu, na vrh komode. Kao da je
mami. Zadovoljno je klimnuo i nesvjesno
se nasmijesio.
Lezala je zgrcenog tijela, licem okrenuta
podu. Bacivsi samo letimican pogled u
luku ju je zaobisao. Birajuci broj
policije tiho je zvizdukao.
- Molim vas da odmah dodjete. Bojim se da
je moja zena izvrsila samoubojstvo... Da.
U zadnje vrijeme je bila nekako cudna.
Da. Aleja brijestova 11.
Odlozio je slusalicu na aparat i
protrljao ruke.
- A kazu da nema savrsenog ubojstva -
pomislio je.
- Osusi kosu, dragi - iza ledja ga je
gotovo pokosio njen glas. - Da se ne
prehladis. |
|
