Harry Mulische (Hari
Mulis)
TRAZENO OGLEDALO
Savremena holandska proza |
Alex Zwart, vjerni
citaocev ortak rucao je te veceri u
jednom japanskom restoranu, u kome nikoga
ama bas ni rijeci nije razumio. Na
povratku kuci, isturio je kisobran pravo
ispred sebe, drzeci ga cvrsto objema
rukama. No, kad zamace iza ugla,
prema kanalu preko puta kojeg se nalazila
njegova kuca, ponovo bijase napadnut
jednom neobicnom kombinacijom vrtloznog i
direktnog udara vjetra, kojem je pokusao
doskociti brzo micuci ambrelu dolje-gore,
okrecuci je u svim pravcima. Medjutim,
nakon jos jednog iznenadnog udara, u ovim
okolnostima ionako beskorisna spravica se
skroz izvrnu. Vidjevsi da je bitka
nepovratno izgubljena, pisac ispusti
drsku. Dok je grabio kuci, kisobran,
nalik ogromnom slijepimisu, poleti prema
kanalu, upade u ustalasanu vodu, za
momenat se prope, uzdize, da bi napokon
otplovio daleko ispod mosta.
Dosavsi kuci, presvuce pantalone i nazu
tople papuce. Upravo je radio na jednoj
prici, a kako price tokom njihova
nastanka naprosto vapiju za piscevim
trenutnim iskustvima, dvojio je - dok je
u kupatilu susio kosu - o tome, da li se
malopredasnja zgodica ikako moze
literarno upotrijebiti.
Cesljajuci kosu, primijeti da su mu vlasi
na neki nedokuciv nacin jos vlaznije no
dok bijase ispod tusa; barem mu se tako
ucini, iako je znao da to ne moze biti.
Nagnu se malo naprijed i pogleda u stono
ogledalo: kapci mu bijahu teski, pogled
umoran. Obucen u plavo-bijeli ogrtac,
navuce zavjese u dnevnom boravku, te
podje stepenicama prema tavanu, gdje se
nalazila njegova radna soba.
Kad otvori vrata, malopredasnje
bestijanje prirode odmah se opet stvori
svuda oko njega: jaki, zestoki udari kise
po kosom krovu, neka pukotina, ko zna
gdje, kroz koju je zestoko duvalo; kod
komsija je, zacijelo, lupao otvoreni
prozor...
Velika prostorija ispunjena knjigama, i
stolovima, i laganim stolicama ionako kao
da se nalazila na otvorenom: ljeti tu
bijase prevruce, zimi prehladno, ali to
mu je manje smetalo od buke koja ga je
trenutno okruzivala. Podje da sjedne za
radni sto, bacivsi pogled na zadnje
stranice rukopisa kojim je bio
zaokupljen. Kao i uvijek, vec ga je i sam
pogled na njegov novi rukopis smirivao.
Nesto nevjerovatno je opet pocelo. (To,
sama ta cinjenica da se opet ima sta
zapoceti, uvijek mu se cinila
nevjerovatnom. Pravo pisanje sadrzi taj
paradoks da energija stvaranja mora doci
od vec napisanog, a ne od samog pisca;
zbog toga je pocetak pisanja zapravo
nemoguce, jedno istinsko cudo.)
Pred njim su lezale niske rijeci i
recenica na pisanskom papiru, lijepa,
plava tinta, lavirint napredovanja i
popravljanja, iznesen na svjetlo dana,
sta god s njim da se desi. Uze da procita
ono sto je napisao tog jutra. Bila je to
druga verzija jednog odlomka, u kojoj mu
odmah zafali nesto sto je vec bio
odbacio. Taj dio mora opet unutra!
Zabiljeska na margini-gore, lijevo
govorila mu je da se odbaceni papir
nalazi u korpi za otpatke, i to
pocijepan.
Zavrti se malo unazad u luksuznoj fotelji
koju je za trideseti rodjendan dobio od
svog izdavaca, i pazljivo uze prepunu
korpu za otpatke medju koljena.
Iscijepani komadici morali su lezati
gore, ali iskustvo ga je ucilo da ne
smije prenaglo zagrabiti, jer bi trazeni
komadic lako mogao nestati u dubini.
Bojazijivo, objema rukama, izvuce gornji
smotak i polozi ga na sto, nakon cega
oprezno vrati korpu na pod. Kao kod
rjesavanja rebusa, vidio je odmah, po
rijecima, je li taj papiric bio dio
trazene stranice; ako ne, odvajao bi ga
na stranu. Kad dodje do izgubljenih
recenica, odmah ih uklopi u drugu
verziju. Ali, kako je na papiricima jos
ponesto nedostajalo, morao je nastaviti
sa rekonstrukcijom: mozda je bilo jos
necega sto je moralo natrag, jer,
ocigledno, jutros bijase brzoplet. Posto
je jos jednom pregledao korpu, njegova je
stranica bila obnovljena, sve sem
sesnaestog djelica, lijevi, donji ugao,
na kome, bio je siguran, nije stajalo
nista. Nezadovoljan, zabulji se u
stranicu, na mjesto u uglu na kome nije
bilo nicega. Na krovu je nesto lupalo i
pistalo, mozda je to bila otkacena
televizijska antena. Opet izvuce nesto
papirica, ali trazenog komadica nije
bilo. Bijesno mjerkajuci ugao, osjeti
kako mu raste bijes u utrobi. Pokusavsi
napokon dozvati oblik nedostajuceg dijela
u pamcenje, opet uze korpu medju noge i
poce da pretrazuje njen sadrzaj lagano,
djelic po djelic. U to mu srce poce sve
jace i jace udarati - ali tek kad bijase
na pola posla, prekrivsi radni sto
gomilom sve starijih i starijih tekstova,
iznenada strpa sve ponovo u kosaru. Ovako
je radio i na samom pocetku, prije
trideset godina! Dize se. Ovdje se vise
nista nije moglo uciniti. Sta sad? Zvuk
kise i oluje cinio ga je sve vise
nervoznim, nesposobnim za pisanje, za
koje se mora imati mira, cak i kad vani
bjesni oluja.
Osvrnu se ka drugom stolu. Tamo je radio
na uvodnom tekstu o jednom preminulom
kolegi, u cemu je oduvijek bio jak, ali
ni u to se nije mogao udubiti. Utrnu
svjetlo i podje prema dolje.
U poredjenju s tavanom, dolje je vladala
prijatna tisina. Ali, ne zadugo. Dugacke
store bijahu pune promaje, krupne su
kapljice kise neprestano zasipale
prozorska stakla. Osjeti se nesposobnim
cak i za citanje. Upaliti TV, i nasuti
casu porta, to bi bilo previse tuzno.
Naravno, sve je to bilo u vezi s
cinjenicom da je od prije par mjeseci
opet zivio sam - s nekim pored sebe bi
cak i ovo mozda moglo biti jedno sasvim
prijatno vece, no sad su vremenske
neprilike samo sasvim razgolitile njegovo
trenutno stanje. Sto se pisanja tice, ta
mu je sloboda odgovarala - ali, na
zalost, to je malo pomagalo u ovakvim
situacijama, toliko malo kolike su bile i
sanse da se vremenske prilike uskoro
promijene. |
 |
|
Pogledaj! Oluja prestaje,
razve- drava se, kroz otvorena
balkonska vrata u sobu se na
prstima prikrada prijatna noc;
gradskim kanalima, uz zvuke
gitare, grgolje krhke ladjice,
pred terasom se pojavljuje jedan
isluzen zongler, umorno izvodeci
stare, vec otrcane trikove, pri
cemu su mu svaka ispustena lopta
ili prsten ipak donosili po jedan
gulden vise... |
|
Pogled
mu pade na gomilu neotvorene poste, koja
je rasla na stolu jos od odlaska njegove
prijateljice. Iznenada osjeti navalu
bijesa, te odluci da ne ide u krevet dok
i na zadnje pismo ne bude odgovoreno.
Upravo zato sto je bio pisac po zvanju,
imao je odbojnost prema svakom pisanju
koje ne zahtijeva mnogo maste; posta cak
nije ni ulazila u njegov kabinet. Sto se
njega tice, pisanje nije predstavljalo
prosto biljezenje govora, kao sto je to
bio slucaj u pismima i drugim porukama;
on je bio istinski pisac, jer je sve sto
pisase znacilo vise nego sto je on sam
mislio dok je to pisao. Zapravo, sebe
nije dozivljavao kao, recimo, donosioca
poruke - vise je bio vijesnik necega.
Bijesno baci svezanj na sto za rucavanje
i izjuri u hodnik.
Poslije cetvrt casa svi racuni bijahu
placeni, pa otpoce s pismima. Skoro sva
bijahu pisana od strane srednjoskolaca,
adresirana na njegov cuveni pseudonim
(mozda zbog onih "teskih" xzw
njegovo pravo ime, Alex Zwart nije bilo
bas upotrebljivo.) Pitanja za maturske
radove, na velikom, pisanskom blok-papiru
vecinom uredno numerisana - upiti iz
kojih bijase kristalno jasno kako pitomci
jedva da su iscitali njegove knjige; no,
ipak su se odlucili na tu drskost, naime,
svoj teski zadatak rijesiti na ovaj
nacin, precicom, uz pomoc samog autora.
Uostalom, koji bi se profesor usudio
protivrijeciti jednom piscu! (Ionako
nikad nije bilo bas puno dobrih
profesora.)
Za odgovore je upotrebljavao kartice,
tako da je mogao biti kratak, ali i pored
toga u toku veceri i noci njegovi
odgovori postace postepeno sve
nestrpljiviji.
Vremenom je dake "castio" sa
sve vise lapidarnih "Da" i
"Ne", numerisanih pokraj samih
pitanja, nadajuci se kako ovi nemaju
zabiljeske pisama, cime bi im posao bio
sasvim onemogucen. (Ipak, za njih je
postojala jos jedna mogucnost, a to je da
njegove odgovore "kvarno"
prikaleme na sasvim druga pitanja, tako
da njegovo "Da" ne bi vise
stajalo uz "Pripremate li se dugo za
pisanje vasih romana", nego pokraj
onoga "Smatrate li casnim plagiranje
tudjeg djela?" Ali, umirivao je sam
sebe, na takvu rafiniranu podlost bijahu
sposobni samo kriticari, a oni se po
pravilu ne dopisuju sa stvaraocima.
Oko ponoci bivao je nesto blazi sa
srednjoskolkama, ali kako je vise pisama
skidao "s vrata", a pasje
nevrijeme, zacudo, bivalo jos gore,
razdrazenost mu prosto-naprosto
eksplodira. I dok je napolju jos uvijek
tu i tamo lupalo, dok se culo tandrkanje
srusenih bicikala, on poce i takva
pitanja kao sto su "Zasto
pisete" odgovarati sa "Da"
ili "Ne". "Sta za vas
znaci pisanje", pita ga jedan ucenik
iz Den Haaga. Promisli, ali odgovor koji
mu iskrsnu u pamcenju ne napisa na
marginu, nego u crni notes sto ga je
uvijek imao uza se. "Pisanje je
nesto kao kad se prolaznosti svega
doskoci zaustavljanjem satnog
mehanizma."
"Kolika je, za vas, uloga
samosvjesti u pisanju?", interesovao
se jedan brabantski gimanazijalac.
"Nesumnjiva", odgovori on. No,
iako i sam to nije smatrao izuzetno
pristojnim, ipak ostavi
"odgovor" - tek nesto kasnije
mu sinu jedan interesantan aspekt cijele
stvari - ubaci karticu u kovertu, ne
nalijepivsi na nj marku, jer ni ne bijase
pridodata pismu. Poslije zapisa u
rokovnik: "Anti-Sokrat: nije mi
znano - da sve vec spoznajem".
U jednom trenutku osjeti slabost. Kao da
i njegovom glavom bjesni oluja, stomak mu
zacvili, tezak mu se teret iznenada
navali na pleca.
U dubokoj noci, kad je vec skoro sva
anonimna korespodencija bila svrsena i
kad je jos samo trebalo odgovoriti na
nesto intimnija pitanja, sve se je cesce
zavaljivao unazad, odsutan, zabrinuto
slusajuci preglasno udaranje sopstvenog
srca. Najednom zacu kako ga neko s vana
doziva, imenom i prezimenom, neobicnim,
rezonantnim prizvukom:
"Alex ... Zwart..!"
Uplasi se. Ko bi to mogao biti? Ko bi se
mogao tako jako derati? Brzo ode do
balkonskih vrata i razmaknu zavjese. Luka
je sad licila na one stare, crno-bijele
fotografije iz tridesetih: vlazna i
blistava, tu i tamo s odlomljenim
granama, kisa sto kroz nepomicno svjetlo
ulicnih lampi sipa u svim smjerovima, ni
zive duse na ulici. Otskrinu jedno krilo
vratiju: odmah mu kvaka izmace iz ruku,
zavjese se digose k plafonu, u tren oka
oluja preturi sve u sobi. Nagnu se preko
ograde, ali ni pred vratima nije bilo
nikoga. Morao je zapeti iz sve snage da
ponovo zatvori vrata, nasto se zavjese -
kao iznenada klonule plesacice u nekom
klasicnom baletu - vratise u prvobitni
polozaj. Podje u hodnik, preko svuda po
podu razasutih kartica s odgovorima.
"Ima li koga?", dreknu u
interfon.
Cuo se samo sum vode u instalacionim
cijevima, uz urlanje oluje. Razbarusene
kose, uz zestoko lupanje srca, sruci se
na fotelju. Sta se to desava? Bilo mi je
sasvim jasno da, pod ovakvim okolnostima,
niko ne bi mogao zazivati njegovo ime. Da
li je, ipak, nesto cuo? Razgovjetno je TO
cuo, mozda - previse razgovjetno, jer
sad, kad je "vrtio film"
unazad, cinilo mu se kako je glas dolazio
iz mnogo vece udaljenosti. Bijase to kao
da ga, glasajuci se iz nemjerljivih
kosmickih dubina - neko ili nesto htjede
upozoriti na veliku opasnost. Na tu
misao, tu sliku zapravo, krv mu se sledi
u zilama. Bijase to pogodan momenat da
Alex Zwart uzme sredstvo za umirenje.
Ali, bas to nije smio uciniti. Upravo
zbog ovakvih situacija nije ni drzao
takva "pomagala" u kuci: covjek
ne moze pisati i istovremeno se odreci
odredjenih osjecanja i iskustava. Ako se
s necim mora othrvati, nije izbjegavao
borbu. Sa svime se jednom mora
razracunati, cak i sa pisanjem dobrih
knjiga - no ovo ne pripadase lekcijama
sto ih je davao srednjoskolcima. Bio je
umoran, nevrijeme mu je islo na zivce,
osjeti da je vrijeme za pocinak.
U neraspremljenom krevetu za dvoje,
veleuvazeni a ipak tako usamljeni autor
leze na ledja, go, glavom poduprtom s dva
jastuka i podbacenim rukama; lagano,
opusteno disuci, pokusa svladati nemir.
Kad, nakon izvjesnog vremena, otvori oci,
primijetivsi da je vec neko vrijeme
proveo u carstvu snova, osjeti kako je
lupanje srca prestalo. I napolju je bilo
mirnije. Zadovoljan, opet utonu u san.
Poslije mnogih lutanja uzduz i
poprijeko, dodje do velike terase u
nepoznatom gradu. Jedan mu se mladic
nakloni, bio je sav u bijelom, a
istovremeno kao da je bio i go. Uz
otmjeni, duboki naklon, namah ukaza
ogromno odusevljenje majstorom. Nesto
docnije, sa svojim je novim ljubavnikom
vodio ljubav kao nikada prije. Iza
starorimskih lukova pruzao se
nevjerovatan vidik, negdje u komsiluku
opet je jako kapao oluk...
U pola jedanaest probudi ga zavijanje
oluje, koja kao da se, neprestano, u
talasima, stisavala i pojacavala. Naculio
je usi, jos uvijek kapke drzeci
zatvorenim, jer je htio dobro upamtiti
netom odsanjani san. Odjednom mu se
"upalise lampice": onaj mladic
bijase njegov otac, onako kako ga je
jednom vidio na fotografiji iz mladosti,
od prije 60 godina -njegov otac koji,
nota bene, vec 25 godina pociva u miru!
"Vidi ti to", rece naglas i
napokon otvori oci. "Sta li sve to
znaci? O ovome ni Sofokle zacijelo nije
mozgao..."
No, ovaj se pisac nije plasio Sigmunda
Frojda. Zbaci plahtu da bi pogledao ima
li tragova polucije, ali sve je bilo u
redu... Kakvo li je on dijete sa svojim
ocem mogao zaceti, ili otac s njim! Tu
nije moglo biti niceg dobrog, naprotiv,
bilo je tu nesto toliko lose, gotovo
djavolsko. Uz cudni, meketavi osmijeh,
koji na skrivenog promatraca ne bi
ostavio odvis dobar utisak, on ustade i
rastvori zavjese.
Oluja bijase prosla, napokon je sijalo
sunce, no u parku preko puta jedna je
vrba bila iscupana. Tamo kuda je uvijek
tuzno pruzala svoje grane, bas na tu
stranu bijase izvaljena: preprijecivsi
kanal svom sirinom, zelenozute su grane
plutale po vodi poput kose nekog
utopljenog golijata. Opstinski su je
radnici, na brodici, elektricnom pilom
vec rezali na komade.
Na licu Alexa Zwarta nestade osmijeha.
Naravno da drvo je iscupao olujni vjetar,
- ta i njega je, uostalom, bio izbacio iz
ravnoteze, ali negdje daleko izvan svega
toga ugleda njemu licno upucenu poruku:
nije znao kakva je to poruka bila, ali,
sigurno je imala neke veze sa snom o
njegovom voljenom ocu i izvikivanjem
njegova imena iz daljine. I mada nije bio
sujevjeran, jos manje vjernik, niti je
nalazio za potrebno naglabati o teoriji o
predodredjenosti, zaista se desilo suvise
stvari koje bijahu, izgledalo mu je, na
jedan cudan nacin medjusobno povezane.
Ponekad ga je takav splet okolnosti znao
dovesti u jedno vise stanje, jednostavno
stoga sto bi njime izgledao potvrdjen
veliki znacaj njegove licnosti, no sad je
u svemu bilo neceg nedokucivog, veoma
zloslutnog opasnog.
Ni nakon tusiranja se nije osjecao bolje.
Kako god da se okrene, bio je zalostan,
pa obuce crno mancester odijelo, zaveza
crnu kravatu, uze koverte sa stola i
podje niza stepenice prema kaficu, popiti
kafu, pojesti tost. Ali, kad otvori
vanjska vrata, naprosto ga zabljesnu
eksplozija svjetla sa stepenica na ulazu,
koje bijahu posve prekrivene krhotinama
necega sto je nekad moralo biti veliko
ogledalo; ogromni komadi slomljenog
stakla, duga, britka sjeciva, djelici
mozaika u kome se sunce lagodno mreskalo.
On se zagleda u siroki, srdacan osmjeh
sto dolazase od vode s kanala,
pomislivsi: "Sta ovo, zapravo,
znaci? Na sta ukazuje sve ovo?"
No, njegova je nemira nestalo vec s
krajem jutra, te je opet bio sposoban
raditi svikle, rutinske stvari. Kad se
vratio kuci, voda u kanalu je bila cista,
neko vec bijase pomeo srcu s ulaza. Sve
je opet bilo na svom mjestu: stari,
dobri, haoticni svijet, bez tajnih
prolaza ka drugim dimenzijama.
Ali, kad ce se opet sve otvoriti?
(odlomak)
HARI MULIS (HARRY MULISCH)
Izvod iz biografije:
najpoznatiji i ubjedljivo najprevodjeniji
holandski pisac, Hari Mulis, rodjen je
29. jula 1927. godine u Harlemu. Mada je
skolovanje napustio vec u 17. godini
zivota, cak i njegove rane price naisle
su na nepodijeljene simpatije knjizevne
javnosti. Tokom plodne spisateljske
karijere ogledao se u gotovo svim
knjizevnim vrstama, a najpoznatija su mu
djela filmovana (jedan od najboljih
holandskih filmova svih vremena,
"Napad", snimljen je po
Mulisevom istoimenom romanu). Na pedeseti
rodjendan, pisac dobija visoko
odlikovanje holandske kraljice: titulu
Viteza od Oranje Nasaua.
Prevodjen na mnoge svjetske jezike.
Najvaznija djela: Napad
(roman), Krajnje je vrijeme
(roman), Dvije zene
(roman), Elementi
(zbirka novela), Vino je pitko
zahvaljujuci casi (poezija)...
(Prijevod i biljeska: Goran Saric) |
|
