Sefer Miralem -
Hodza
IZMEDJU CETIRI MALTE
Postoji li raseljeni Mostar |
Jos i danas dio
Mostaraca u Mostaru zamislja svoje
sugradjane u tudjini ne samo kao
"bogate striceve" nego i kao
mocan i jedinstven dio mostarskih
stanovnika. Takvi ili ne znaju ili ne
zele prihvatiti vjerojvatnost da se
najveci dio njihovih sugradjana iselio
zauvijek, te da ce ih se manji dio
vratiti, a i oni samo ako im gradske
vlasti ne otezaju povratak.
Svako malo, a posebno u govorima i
tekstovima gradskih oceva, pojave se
pojmovi "raseljeni Mostar" i
"jedinstvo iseljene mostarske
raje".
Pitaju se tada mnogi zasto se i danas,
osam godina nakon slobodnih izbora u
Mostaru i Bosni i Hercegovini, odrzava
pojmovna i nazivna zbrka u glavama i
srcima Mostaraca u domovini i u
izbjeglistvu.
"Zasto odmah tako ostro?" -
reci ce mnogi. Jednostavno zbog toga sto
Mostar i njegovi stanovnici postoje samo
tamo gdje on stvarno i jeste, to jest
izmedju cetiri malte. Nema nigdje drugdje
nikakvog "drugog" Mostara, pa
ni u Kaliforniji, ni u Belgiji, ni u
Njemackoj, ni u Australiji, …
Postoje samo trajno ili privremeno
iseljeni Mostarci, vise ili manje
nesretni, odnosno (ne)zadovoljni zbog
svog zivljenja daleko od voljenog grada i
domovine.
POMJESANI POJMOVI U GLAVAMA
Ne znam porijeklo navedenih dvaju
pojmova. Mozda oni datiraju iz vremena
kad se naivno mislilo, da
"vani" postoje jake, utjecajne
i povezane grupe nekih drugih Mostaraca,
koji "cuvaju svjetlo nade" i
koje bi morale "osloboditi voljeni
grad".
Govoriti, medjutim, danas o
"iseljenom Mostaru", misleci
pritom na njegovu dijasporu sirom
svijeta, nema smisla, jer: (pojam
Mostarca se na taj nacin relativizira, te
proizlazi da je moguc i neki drugi) ako
ne prostorno, a ono barem "duhovni -
Mostar"; slijedeci taj stav, moguce
je otici iz Mostara, zivjeti i raditi i
u/za neki "drugi Mostar", jer
on je moguc svugdje gdje ima Mostaraca.
Posljedica tog bijega u nepostojece da se
neki Mostarci u dijaspori i u Mostaru ne
znaju pravo odrediti, ni jedni prema
drugima, a ni prema voljenom gradu. |
 |
Jos i danas dio Mostaraca u Mostaru
zamislja svoje sugradjane u tudjini ne
samo kao "bogate striceve" nego
i kao mocan i jedinstven dio
"pravih" Mostaraca. Takvi ili
ne znaju ili ne zele prihvatiti
vjerovatnost da se najveci dio njihovih
sugradjana iselio zauvijek, te da ce ih
se manji dio vratiti, a i oni samo ako im
gradski ocevi ne otezaju povratak.
U tudjini, pak, pojmovi "iseljenog
Mostara" i (duhovnog)
"jedinstva mostarske raje", ali
nadasve mostarsko- stranacko
organiziranje Mostaraca u tudjini stvara
u dijelu iseljenih Mostaraca osjecaj da
se imaju ne samo pravo mijesati u gradsku
politiku nego i gnjaviti svoje sugradjane
u tudjini svojim mostarsko- stranackim
shvatanjima.
POSLJEDICE DILETANTSKOG HAOSA
Uz prethodnu napomenu, da Hrvati u
Mostaru kroz svu svoju istoriju nikad
nisu bili "iseljeni Hrvati",
nego upravo "ostajeca", trajna
hrvatska prisutnost u ovome gradu, te ako
zaboravimo nacas ekstremni tuk-na-utuk u
stilu: "Izvana ste doveli na vlast
mudzahedinske tipove" i "Opet
ste iste komuniste doveli na vlast",
ostaje cinjenica da se dio Hrvata u
Mostaru nikako ne miri s time da se, kako
Hrvati koji zive u Mostaru, tako i
iseljeni Hrvati - Mostarci mijesaju u
njihovu, domovinsku politiku, iako s
njima ne dijele ni nedace, ni terete, ni
obveze, ni svakodnevicu. A ti, koji se
"prtljaju", cine to najcesce iz
nedostatka gradjanskog odgoja/ znanja,
ali pocesto i zato jer mostarsko-
stranacka pripadnost to od njih trazi.
Takvi, po logici "mi smo na vlasti u
Zapadnom Mostaru, pa moramo biti i u
dijaspori" zaboravljaju da u
dijaspori nema nikakve hrvatske vlasti.
Takvi zloupotrebljavaju gostoprimstvo i
zakone zemalja u kojima zive, koje takvu,
stranu, politicku djelatnost zabranjuju
(upitajmo se bi li "vlasti" na
Zapadnoj strani Mostara dopustile
djelovanje nehrvatskih stranaka na svom
podrucju?). Takvi, naposljetku,
zagorcavaju zivot svojim sunarodnjacima,
istrazujuci njihovu (ne)vjernost
"njihovoj stranci", brkajuci
stranacki interes s mostarskim i
zaboravljajuci da se nalaze na hiljade
kilometara od Mostara i od okvira/
mjesta/ svrhe djelatnosti nacionalnih
stranaka. |
 |
Danas je, mnogo vise nego jucer - kada je
u prvim koracima demokraciji u voljenom
gradu valjalo pomoci - promaseno i stetno
odrzavati u tudjini nacionalisticko-
stranacke podjele i strancarski duh.
Takve podjele i duh iskljucivosti u
velikom su broju zemalja razbile
jedinstvo mostarskih gradjana i
zaustavile u angazmanu mnoge vrijedne
glave, srca i ruke.
JEDINI MOGUCI PUT
U zivom je interesu Mostara i Mostaraca
da se na novi nacin odrede prema svojim
iseljenicima, bez obzira na etnicku
pripadnost. U tim odrednicama neophodno
je, suprotno od policijsko- teroristickog
pristupa dijaspori iz komunistickog
razdoblja, te primjenjujuci iskustva
drugih iseljenickih zemalja (Poljske,
Italije, Irske) i velikih dijaspora
(zidovske, armenske):
- promicati odnose suradnje, postivanja i
povlastenih odnosa sa svojim iseljenim
sunarodnjacima;
- postivati zakone i obicaje useljenickih
zemalja i ne unositi etnicko ideoloske/
stranacke diobe i aktivnosti u te zemlje;
- uvazavati cinjenicu da iseljeni
Mostarci svojim, "drugim
glasom", poznavajuci svoju okolinu
zagovaraju svoj "stari rodni
grad" i njegove probitke u skladu s
demokratskim tekovinama i duhom zemalja u
kojima zive, te podupiru demokratske
drzave/ institucije svoje "stare
domovine", sto ne znaci da uvijek
podupiru i sve akcije vlasti tih drzava;
- u donosenju zakona i uredaba, a posebno
u konkretnom upravnom postupku prema
povratnicima, stvarno olaksavati povratak
iseljenika i "Mostaraca na
privremenom radu u inozemstvu".
Na tim osnovama moguce je graditi
(duhovno) jedinstvo grada i iseljenih
Mostaraca. A sto se tice pitanja iz
naslova, postoji i pravi odgovor na
njega: "iseljeni Mostar"
postoji, ali on je jos tamo - u Bosni i
Hercegovini, uz Neretvu - kao sto postoji
i "iseljena Bosna i
Hercegovina" - u Bog zna koliko
stranih zemalja... Oni su samo tamo. S
njima je nase duhovno jedinstvo stalno i
cvrsto. |
|
