Zeljko Grahovac
JOSIP LESIC:
"VJESTINA UMIRANJA"
u pripremi za stampu, "Bos.
knjiga" |
Cinjenica da ovaj
rukopis predstavlja dio ostavstine
preminulog autora na jedan neobican nacin
se nadaje kao magicni odbljesak
artefaktom priredjene iste situacije -
"posthumnoga objavljivanja"
apokrifne autobiografije Jakova Santica,
mladjeg, rano umrlog brata pjesnika
Alekse i "crne ovce",
"sina razmetnoga" ugledne
mostarske trgovacke porodice... Sam
odabir teme, kao njezina poeticka
artikulacija, predstavljaju "pun
pogodak": jedan djelic
knjizevno-istorijskog mita o velikom
pjesniku, o njegovom patriotizmu i
ljudskoj samozatajnosti i velicini -
dobio je ovim romanom profinjenu,
distansno - ironicnu reinterpretaciju,
visestruko instruktivnu i poticajnu.
Prije svega, aktuelizovan je i vjesto
umjetnicki sublimiran upravo onaj dio
atmosfere i duha Santicevog
Mostara koji je, s tacke
gledanja naseg opstanka danas, mnogo
interesantniji (i problematicniji!) od
onih predanjem,
"pripotemljenih" i
"jubilarno - prigodnih"
predstava o tom dobu i miljeu... Nesretna
sudbina mladog covjeka koji je zarana bio
profiliran zestokim otporom prema
licemjerstvu i "ciftinstvu"
plemenski zaostale patrijarhalne sredine
i koji je zarad surovosti morala sto ne
poznaje "kompromise
koegzistiranja" razlicitih
svjetonazora i osjecanja zivota bio
primoran odabrati najdrasticnije forme
otklona od porodicne i zavicajno -
carsijske skucenosti - privlaci nas dahom
autenticnosti i stvarnosti i duhom
moderniteta: Jakov Santic
se u ovom romanu predstavlja kao tipicna zrtva
primitivnog mentaliteta konzervativne
sredine i kao osobnost koja se, hrabro i
svjesno, suocava sa smislom i besmislom
zivota svedenog na nepristajanje
uz... bilo sta sto bi ogranicavalo
njegovu slobodu i sputavalo njegovu zelju
za zivotom... Lesic je vrlo vjesto ucinio
mladjeg Pjesnikovog brata (otpadnika i
gubitnika) i moralno i duhovno superiornijim
i, u svakom slucaju, interesantnijim i
dolazecem vremenu blizim - upravo u onom
zivotnom, egzistencijalnom smislu - od
cjelokupnog miljea iz kojeg je potekao,
pa i od samog brata Alekse... |
 |
"Pijanstvo
zivota - postalo je moja jedina
nada", pise Jakov, formulisuci na
drastican nacin duhovno produktivnu (ali,
zivotno rizicnu, samoubilacku)
kontrapoziciju prema utilitarizmu
malogradjanske egzistencije. Njegov zivot
u ovom romanu evociran kao "Tamna
strana Mjeseca", kao tragicno
nalicje izvanjskog bljestavila i pitomine
zavicajne ambijentalnosti i domaceg socio
- psiholoskog arhetipa plemenski i
nacionalno svedene kolektivne svijesti -
i utoliko je interesantniji za sve nas
koji se i danas, s vise ili manje
uspjeha, pokusavamo suprotstaviti jos
uvijek dominantnom modelu "horskog
misljenja" i ideolosko - politickog
i prakticnog sputavanja
individualnosti i njezinog podredjivanja
duhu i interesima "stada".
Lesic je pronasao pravi poeticki koncept
- ispisujuci roman u stilu pikarske proze
i s mjerom suprotstavljajuci fabulativnoj
uzburkanosti i avanturistickoj motivaciji
dosta suzdrzan, precizan i racionalan
iskaz. Sizejna gradja u potpunosti
korespondira s karakterom glavnog junaka
i s oboljenjima njegove sudbine -
ljubavne avanture, ponorno pronicanje u
samu sustinu situacija i likova s kojima
dolazi u dodir (karakteristicno za
covjeka koji brzo i intenzivno zivi),
usudna sklonost njegovog bica prema
mraku, protivrjecnostima i tragizmu
zivota, simultano smjenjivanje scenarija
gdje se provodi opravdana i minuciozna gradacija
motiva po njihovoj tezini i zestini,
psiholoski dobro utemeljeni kontinuitet bjezanja
od situacija i stanja koje glavnom liku
prijete bilo kakvim trajnijim vezivanjem
itd. - sve to pokazuje zavidnu vjestinu
autorovu u fabulaciji i kompoziciji
romana. Jednostavnost i neposrednost
narativnog iskaza, svjezina slika,
leksicka socnost, uzivljenost u
unutrasnji ritam dozivljaja glavnog
junaka, odmjerenost u poetsko -
filozofskim kondenzacijama i
deskripcijama - to nam, opet, ukazuje na
rasni dar pripovjedaca koji, eto, moze
ici ruku pod ruku s vrsnim znanjem
teoreticara i profesora knjizevnosti...
Ocito je da se ovdje radi o rukopisu koji
je pomno i studiozno gradjen i
dotjerivan. Cini se da je nemoguce u
njemu pronaci bilo kakvu nedosljednost,
neujednacenost, neutemeljenost. U
psiholoskom smislu lik Jakova je
besprijekorno izgradjen - s
uzivljavanjima i s nijansiranjima koji
odlikuju samo vrhunske majstore proze -
ponavljanje "motiva utvarnosti"
realnog dozivljaja (utemeljeno u prenapetosti,
u velikoj zivotnoj i emocionalnoj
koncentraciji Jakovljevoj - koje
intenzivnost dozivljaja, u granicnim
situacijama, dovode do nestvarnosti i
halucinantnosti); gotovo medicinska
ucenost i "verziranost" u
deskripciji bolesnih stanja tuberkulozom
ophrvanog mladica; uravnotezenost i
vjerodostojnost u oslikavanju stanja
moralne svijesti i (ne)savjesti
nesretnika koji otima od
zivota ono sto mu je namijenjeno - ne
gubeci, pri tom, nikad dostojanstvo i
skoro aristokratsku plemenitost zivotnog
i duhovnog stava; mjera s kojom se
cinizmu zivota prilagodjava taj sto je,
istovremeno, i duboko osjecajan,
i sumorno neosjetljiv
(mjera onog koji zna da
ce brzo umrijeti i da nista
iza njega nece ostati!) - strasnik i
ocajnik, naporedo i odjednom;
prefinjenost poente u kojoj se razrjesava
ta unutrasnja protivrjecnost - predsmtno radovanje
u kojem Jakov nadrasta samog sebe i svoju
sudbinu - sve to sto smo nabrojali
svjedoci o visokim dometima psiholoskog
realizma, koji se ne moze u ovom
kontekstu nazvati ni klasicnim, ni
modernim, koji je, jednostavno,
najprimjereniji artikulaciji jedne ovakve
teme. |
 |
Znalac i
refleksivni duh ocituju se u odredjenim
nijansiranjima i asocijacijama vezanim za
Jakovljevo prvo putovanje u svicarske
planine (suptilne deskriptivne
asocijacije i "natpjevavanja" s
Tomasom Manom i njegovim opisom
Kastorpovog dolaska u Davos, u
"Carobnom brijegu"), za
karakteriziranje pojedinjh likova - Rusa
iz sanatorijuma (gdje se, takodjer,
preplicu poznati iz literature tipovi i
karakteri), za profiliranje lika Alekse
Santica (njegovih unutrasnjih
protuslovlja i ljudskih nedosljednosti)
itd. Treba isto tako naglasiti i osebujnu
prisnost i uzivljavajucu snagu u
Lesicevom profiliranju i gradiranju zenskih
likova u romanu (od Soke i Katarine - do
Natase i Laure) - gdje se nikad ne gubi
mjera u artikulisanju i u utemeljenju
njihovih odnosa s Jakovom (cime autor,
naravno, daleko nadrasta prozaicnost i
nametljivost "ljubavne
tematike" standardnih
avanturistickih i popularnih romana).
Na kraju, ostajemo u dilemi - trebamo li
se vise radovati zbog
objavljivanja ovog romana (koji ce,
nesumnjivo, dati svoj veliki doprinos
obogacenju tekuce knjizevne produkcije u
BiH) - ili tugovati zbog
prerane smrti njegovog autora (s kojim
smo, isto tako nesumnjivo, izgubili
jednog izuzetno nadarenog romansijera)... |
|
