Dubravko Lovrenovic
COVJEK PLEMENITOG
KOVA
Marko Sunjic:
1927-1998 |
Tridesetog marta
1998. godine u Sarajevu je, u 72. godini
preminuo dobri i dragi covjek, Mostarac,
prof. Dr. Marko Sunjic, clan ANUBIH. Bio
je istaknuti naucnik, povjesnicar
svjetskoga renomea, veliki i temeljiti
poznavalac proslosti Bosne i Hercegovine
i neumorni borac za njenu demokratsku
buducnost. Marko Sunjic je dao znacajan
doprinos prilikom osnivanja mostarskih
fakulteta. Uoci agresije na nasu zemlju,
uz ostale brojne duznosti, Skupstina
Opstine Mostar imenovala ga je za
rukovodica Odbora za pisanje visetomne
monografije Mostara.
Danas, nakon sto je "velika
kosacica" prerano i nenadano
odnijela akademika Marka Sunjica, cija
sadrzajna biografija je ispunjena
uspjesnom naucno- nastavnom aktvnoscu,
drustvenim funkcijama i priznanjima,
onima koji su ga izblize poznavali ostaje
da konstatiraju - kako to nedavno rece
jedan njegov uvazeni kolega - da je
samozatajni profesor iz ovog zivota i
naseg vidokruga ipak otisao kao
nepoznanica. Uistinu: biti toliko dugo
prisutan u naucnom i javnom zivotu, biti
gotovo pola stoljeca neprestano izlozen
pogledima i procjenama a nakon svega
otici kao nepoznanica, moze samo osoba
koja je umijece zivljenja od pocetka do
kraja nekom antickom manirom prispodobila
umijecu umiranja.
"Ars moriendi" - velika
tema evropskog srednjovjekovlja, o kojoj
su pisali glasovite pape i anonimni
monasi - u profesoru Sunjicu nasla je,
cini se, novovjekovnog protagonistu tesko
sagledivih duhovnih mogucnosti. Uvijek,
i u najtezim ratnim danima, besprijekomo
uredan, stalozen, odmjeren - bez suvisnih
rijeci i gestova - svoj je javni zivot
uzdigao do razine originalnosti, do pune
akribije kojom su prozeti svi njegovi
naucni radovi trajnog znacenja. Znao je
neusporedivo vise nego je kazao i napisao
- cesto ga se moglo naci udubljenog nad
stranim enciklopedijama i literaturom -
njegujuci kult podataka i akribije nikad
nije prelazio granicu sigurnih i
provjerivih zakljucaka. U njegov kabinet
ulazilo se s nekim posebnim respektom, s
postovanjem koje se osjeca samo za
istinsku velicinu, onu koja nastaje iz
duboke covjekove potrebe da slijedi
autoritet.
Razum i vjeru - njihov unutarnji spoj
uprilicen samo njemu poznatom metodom -
doveo je do mudrosti i krijeposti, ono
sto je davao davao je punom sakom, ono
sto je trazio bilo je bespogovorno
odmjereno iznad svakog licnog motiva ili
interesa. Principe po kojima je zivio
nije reklamirao niti nudio, oni su
naprosto izvirali iz svakog njegova
postupka, i nikoga nisu mogli ostaviti
ravnodusnim. Vjerovao je u snagu
napisanog ali, mozda jos i vise,
neizrecenog. Za sobom je ostavio vise
pitanja nego konacnih odgovora, iz cega
bi mogli zakljuciti da je potragu za
Istinom pretpostavljao svim parcijalnim i
uskogrudnim "filozofijama"
podjela. Ponekad je sutnjom govorio
glasnije od svih olako iskazanih rijeci,
znajuci da postoje situacije u kojima je
lijek opasniji od bolesti. |
 |
|
Njegova
zadnja knjiga (Bosna i Venecija - odnosi
u XIV i XV st.), nastala u ratnim
godinama destrukcije, objavljena pred
smrt, potvrdila je Marka Sunjica kao
naucnika starog kova, ali i modernisu:
funkcionalan spoj akribije F. Rackog i V.
Klaica, izvorne fundiranosti P. Andjelica
i S. Cirkovica, leprsavog stila i sarma
jezickog iskaza jednoga R. Lopeza. |
Stjecajem okolnosti, ona je ostala kao
njegova zavrsna rijec i rezime vlastitoga
dozivljaja povijesti o kojoj ce se - u to
ne treba sumnjati jos diskutirati i iz
koje ce se jos dugo uciti i saznavati. U
sumi nerasciscenih pojmova i poplavi tzv.
retrospektivnih mrznji kojih se nasa
historiografija do dana danasnjega nije
uspjela osloboditi, ova ce knjiga zadrati
status putokaza i orijentira,
potvrdjujuci misao tako dragu
srednjovjekovnim ljudima da sa ledja
divova i patuljci vide dalje. Ona je
istinski pledoaje protiv filozofije
parcijalnih istina, etno- konfesionalnih
fundamentalizama i patrijarhalnih
separatizama, zagovornik sinteze za ciji
racun nece biti zrtvovana podrobna
analiza.
Na predavanjima, u akademskim
diskusijama, na sjednicama, u licnim
kontaktima, prednjacio je na jedan
osebujan nacin: uvijek ostavljajuci
prostor za nastavak i dopunu, za istinu
kao zbir razlicitih pogleda koji se
prozimaju. Savjetovao je blago, a kada je
trebalo korio odlucno, uvijek u ravnotezi
sa samim sobom i okolinom. Gotovo nikad
ga nije napustao smisao za humor -
najbolji pokazatelj sirine duha - i cesto
ga je koristio komentirajuci nesuvislost
ljudskih postupaka motiviranih neznanjem
i sebicnoscu. Izgradio je jedan u svemu
specifican senzibilitet kao koherentan
spol morala, cvrstine i ljudske topline
kojim je u svakoj zgodi plijenio i
osvajao bez nametanja. Na toj osnovi
uspostavio je autoritet naucne i ljudske
neprikosnovenosti, na koji se svaki
dobronamjernik s pouzdanjem mogao
osloniti. Bio je od onih iznimnih
licnosti koje su jos za zivota - na putu
neprestanog usavrsavanja - postajali
institucijama, zbog cega su svi trazili
njegovo misljenje kao mjeru i siguran
orijentir.
Umirao je i umro upravo onako kako je i
zivio: dostojanstveno, nista ne trazeci,
sa samo njemu svojstvenim sarmom
primajuci svaku lijepu rijec i malu
uslugu. Nadrastajuci trivijalnost ovoga
svijeta i ljudskih odnosa u njemu,
marljivo se baveci srednjim vijekom, kao
svoju zivotnu filozofiju usvojio je spoj
razuma, mudrosti, znanosti i vjestine i
na taj se nacin, u duhu poimanja svijeta
Dionizija Kartuzijanca, uzdignuo na rang
simbola. Tako je i u privatnom zivotu
sintezu doveo do njezina konkretnog
izraza. |
 |
Iza akademika Marka Sunjica, covjeka i
naucnika, ostala je golema praznina i
upravo, po tome - vise nego po svemu
ostalom - sa sigurnoscu mozemo reci da
smo imali srecu i cast zivjeti s obicnim
velikim covjekom. Danas, kada je covjek
izgubio eshatoloski kompas, u
posvemasnjoj malaksalosti ideja, jedan
osmisljen zivot, dostojan nasljedovanja i
oponasanja, vrijedi vise od svake utjehe.
Neukusno mahanje nacilonalnom zastavom
iznad njegova odra stari je profesor -
slijedeci logiku svojeg ovozemaljskog
zivljenja - vjerojatno popratio ili
sutnjom ili nekom duhovitom opaskom. Bio,
je, naime, veci od svih parohijalnih
podjela. |
|
