Aleksa Santic
 |
| |
ZABORAVIMO...
Zaboravimo slike proslih i dana,
Kad nismo znali da smo pleme
isto.
Kad je u ruci ljut jatagan
blist'o
Poprskan krvlju bratovljevih
rana.
Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjista svoja pokopoli sami,
Sa svoje mrznje ostali u tami
I svoje glave spustili pred
drugim.
Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne
grude.
Pa neka nam jedna i misao bude
Sto ce nam srcu nove snage dati.
U tvrda rala nek se njiva nasih
Odjekne pjesma jaka k'o val brzi,
Pjesma mirenja koju tudjin mrzi
I kao sova sunca nje se plasi.
Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog ce svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijet ce nas zvati
Da zlatnom zetvom nagrodi nam
trude.
Gle, svako stablo granama se
brani
Kad dodje vjetar da mu trga zile.
Pa bud'mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca sto nas hljebom
hrani.
U njoj su divne sume i zahlada,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom
radja.
Zivimo za nju! Bog nas njojzi
dade.
Pa ako nam je svaka majka draga,
Budimo braca da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.
Sto da nas vjere u zlu mrznju
gone
Kad nasa srca jednom vatrom biju?
Kad nase majke pokraj ceda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one.
Jednog smo stobla ogranci i
grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi cemo uciti jevandjelje svoje,
A vi se svoga drzite kur'ana.
Zaboravimo! Jedna nam je mati
Jedna nas zemlja jednim hljebom
hrani.
Pa neka brata brat rodjeni brani,
I Bog i Alah dobra ce nam dati. |
|
|
