Gradimir Gojer
SONATINA ZA DVIJE
GLUMICE
Mali kulturni
kaleidoskop |
Nedavno odrzana premijera
KAMERNOG TEATRA 55 SARA BERNAR Wilsona
Mirrella, a u reziji prof. Aleksandra
Jevdjevica, mozda je i najbolji povod sa
mini kulturni kroki kroz dogadjanja koja
su mi oplemenila stvarnost, na nacin
istinskog artistickog
"vjeruju".
Ova predstava razlikuje se od kompletnog
sarajevskog pa i bosanskohercegovackog
teatarskog repertoara, prije svega po
tome sto u njoj ne dominira nikakova
"drustvenopoliticka, povijesna ili
bilo kakva druga angazirana"
povijesnost.
Predstava govori o ljudskosti
"anzeneral", ona se osvrce sa
jednim blagim podsmijehom, sa imanentnom
ironijom i odmakom u odnosu na sudbinu
Sare Bernar, velike svjetske glumice, te
na sudbinu Pitona, obsluzitelja joj...
Medjutim, ono po cemu ova predstava daje
tonus ovoj sezoni je glumacka igra.
Jasna Diklic svoga Pitona izgradjuje u
onim granicnicima koji podrazumijevaju,
prije svega, nadmasivanje prostog
mimezisa. Nada Djurevska, osim uvjerljive
glumacke patine, Sari Bernar podaruje
izvorno histrionstvo razudjene artisticke
palete, kroz koju se ocituje gromoglasan
talent, kao stjeciste svih nada i
kompletnog angaziranja jedne umjetnice.
No, ono sto najvise imponira u ovoj
predstavi je partnerska igra. Ta
predstava zasluzuje komplimente za
fascinantan partnerski gest i jedne i
druge glumice, koji tka ubojit i
prepoznatljiv protagonisticki valer. U
ozracju scenografije Vanje Popovic i
nadahnutog joj kostima ove dvije
sarajevske glumacke okomice djeluju kao
nadstvarna, kao nestvarna, kao potpuno
netipicna realnost u nasem prostoru i
vremenu...
U reziji Aleksandra Jevdjevica primjecuje
se, precizan, nadasve nadahnut zov onih
prostora estetskog, koji ne robuju
nikakvim semama i pravilima...
Ovu predstavu karakterizira ukupno
ozracje neke nestvarne atmosfere i
potpunog poniranja tragalastvom kao
mjerom stvari u Teatru... Zato ona nije
svakidasnjica, zato ona u ovaj zapis
ulazi na velika vrata.
VECE PUNO SUNCA
Knjizevna vecer Vlade Puljica, posvecena
promociji stihozbirke
"VODOKRADICA" bila je stvarna
mjera stvari za ovakvu vrstu poklonjenja
stihu.
Dugo u Sarajevu nije bilo ovako vrijedne
knjizevne veceri, kojoj su obola svojim
tragalastvom snatrenjem nad Puljicevim
djelom dali i knjizevnici Ivan Kordic,
Zeljko Ivankovic i publicista Gradimir
Gojer, te svojom interpretacijom stihova
prvak sarajevskog glumista Zoran Becic.
Bila je to vecer jednog stvarnog
predavanja poetskim sustinama Puljiceve
poezije, a ne tek konvencionalni
promotivni akt.
"PET NOVIH SLIKA"
AFFANA RAMICA
(Povodom izlozbe u Galeriji
"GABRIJEL" Kamernog teatra 55)
U kulturnom i civilizacijskom krugu
eruopskih zemalja, kojima mi, nazalost
samo zemljopisno pripadamo, kada neki
slikar priredi izlozbu na kojoj izlozi
mali broj slika, iznimno dignitetnog
karaktera - predstavlja to ozbiljan, a
nerijetko hvale vrijedan dogadjaj.
Medjutim, posto mi nismo jos u rangu
takvih drzava potreban je mali uvod a da
bi se objasnilo: sto su porivi
organizatora ovakove izlozbe?!
Prije i iznad svega, to je jedan pogled u
tvoracki atelje akademika Ramica.
Zatim, to je uistinu stilski jedna ne
posve nova ali za Ramica iznimno
karakteristicna tvoracka metamorfoza, sto
mu se desava, u stilsko-estetskom
pogledu.
Affan je Ramic slikar blistavog, ozbiljno
ocijenjenog, opusa. I zato, kad se u
njegovom opusu desavaju tvoracke
turbulencije, onda to ne moze a da nije
vezano i uz jedan odsjek kulturno -
civilizacijskog karaktera...
Dakle, radi se o specificnom ozracju, u
kojem umjetnik osjeca jedan zov
elementarnog, tragickog konfiguriranja
svojih stvarnih estetskih fundacija,
svoga stvarnog podrijetla, svoje
korjenike i nadahnuca iz kojeg poticu sva
uspenja...
Ramic je na ovoj izlozbi predstavio, bar
za mene kultnu sliku Mostara,
raspolucenog i hirovitim izmaglicama,
vremena predatog. U toj dubini
"vivisektne" studije, kojom
umjetnik zaranja u dubinu tragedijskog
nalaze se i himnicni odbijesci ali i
sigurna raspela danasnjice, koliko
tragicni, toliko i znacajni po svojoj
dubioznoj posljedicnosti.
Njegov rastavljeni Most, u svoj svojoj
punoci simbolskoga svjetla Neretve i
krajolika joj, zrcali prije svega
mediteranski kristaliziranu stvarnost,
ali u toj mediteranskoj arkadijskoj
poziciji umece se jedan eruptivni,
umjetniku samo znan povod za rastakanje
kristala mediteranske zbilje na moguce i
posljedicne relative i relativnosti te
zbilje.
Na Ramicevoj slici ima tisine koja je
posljedica uzasa, njegova slika obiluje
svjetlom, koje je "pogovor"
tami, koja nije definitivno iscezla koja
je imanentna i suvremenom covjeku.
Na toj slici kao da je zaustavljen i
zarobljen jedan estetski, ali ne i
estetiziran pogled na nase danas i na
nase sutra.
Umjetnik u Ikarskom smislu nadsvodjuje,
nadlijece dubinu kristala rijeke, on cini
Ikarovski korak da rastavljenu sliku
dovede u poziciju simetricnog,
harmonijskog...
Affan se Ramic ogleda u rijeci,
inkrustrirajuci vehemencu svoga osobnoga
bila, koracajuci u dubinu materije,
raslojavajuci osnovni evokativ na, vec
pomenute, kristale, u kojima se osjeca
smiraj nakon jedne hirovite borbe izmedju
covjeka i necovjeka, izmedju covjeka i
prirode, nadasve...
Ramiceva meditacija je visoko
pozicionirala misao, samu za sebe, i kao
dio slike, ali i kao dio osobnog medituma
o slici...
Na Ramicevoj slici
"Hercegovina" kao da je iznikla
studija kamenitih njiva, bijelih,
tenelijskih, sedrenih, sljuncanih grotla,
koja salju oporuku jednog svijeta na
dalekim izdisajima...
Ali, tu se zacinje, u tim kamenitim
slojevitostima, i bajkoviti kaleidoskop,
sastavljen od slicica u koje je ugradjen
neposredovani ganglijski, zivcani sustav
umjetnikov...
Ramic razara kamenitu strukturu materije
da bi je okamenjivao jednom pjesnickom
violencom, u kojoj svjetlost i svjetlilo
Hercegovine potiskuje tamu i
rudimentarnost napora koje samo
iscitavanje ove surosti isce, trazi...
U njegovoj slici "Hercegovina"
je sivo-bijelo magnovenije, je
ritualizacija kamenitog postupka
umiranja, je stvarnosna slika dubinske
sonde "bacene" u onaj predio
hercegovackog srca, kojim dobuju i
himnice stari i daleki pojci skloni prvom
zacinjaocu mrvcu...
Ramiceva, pak, studija napravljena nad
zgaristem, pa i nekom vrstom ripotarnice
knjige, sa dalekim odsjajima tako nam
bliskih ljudi i njihovih djela
predstavlja najtacniju studiju vremena,
koje zivimo, cijim smo svjedocima, a
ustvari cijim smo, nazalost,
suvremenicima...
Uopce, Ramicevih Pet novih slika je
opominjuca draperija, jedinstvena i
cjelovita u svom uzbudljivom hrvanju sa
nerealnim, pri cemu irealno dolazi na
svoje kao posljedica psihograma ovog
nadstvarnog umjetnika nase stvarnosti...
Kao da cvjetni proplamsaji Ramiceve slike
kazuju "memento" za neko buduce
sretnije vrijeme...
Izlozbu u Galeriji "Gabrijel"
karakterizira otvorenost i potpuna
akonfekciona zapucenost autora u
Nepoznato. |
|
