Slovo urednikovo - Alija Kebo
BIO SAM NA
SOPSTVENOJ DZENAZI |
Svakog su dana ubijali po
desetoro, dvadesetoro, tridesetoro
gradjana. Na desetine, stotine i hiljade
njih, odvodili u logore. Ne znas ko je
sutra na redu. Cistka za cistkom! Na sve
strane suklja dim i plamen. Cuju se
jauci. Ljude, skrhane bolom zaokupila
teska mora.
Kao copori vukova, jedni za drugim
dolazili barbari, dolazili kao
osloboditelji Mostara i Hercegovine.
Kakva ironija!
Bosnjacki narod bijase pred dramom
kolektivne smrti.
Tada, u maju devedesetitrece, pred
Neuropsihijatrijom, sretoh starog i
dobrog Hasana: Okreno se, sine, dunjaluk!
- komentarisao je.
I devetog maja '98 - na Dan pobjede nad
fasizmom i na petu godisnjicu hrvatske
agresije na Mostar sretoh, opet, Hasana.
Na Sutini...
Steglo nesto u grlu i dusi, steglo kao
gvozdeni obruc.
Na rascvaloj, tek pokosenoj travi
poredano 220 tabuta!
Posmatrajuci ih, Hasan bijase pribran i
miran, kao obicno. Govorase:
"Zemlja sve vraca. Njeni smo. Ona
nas rodi i odnjiha, a mi smo joj hrana.
Isto kao i ona nama. Zemlja nikome ne
ostaje duzna. Pa - ni ustasama. Sto su
posijale - to ce poznjeti".
A na Sutini: najtuznija priredba ovog
proljeca na svijetu, organizovana u pomen
mrtvih, a u ime zivih. Klanja se
zajednicka dzenaza namaz za ekshumirane
zrtve koje nisu "izgubile zivot u
sukobima HVO i HV sa Armijom BiH",
nego su, najveci dio njih, na najgnusniji
nacin ubile ustase Mate Bobana.
Ubili nemocne starce i starice, zene,
momcice, djecake i djevojcice, cak i
bebe!
Stotinu i osamdeset sest ekshumiranih.
Jos se 550 Mostaraca vode kao nestali.
Sve: nasi rodjeni, najrodjeniji. Komsije,
prijatelji, znanci.
Mnoge od ubijenih, cini se, prepoznali
bismo po njihovom glasu.
Ozaloscene na Sutini, podilazi jeza.
Skamenili se. Na trenutak, kao da su
mnogi zazalili sto i sami nisu medju ovim
zlosrecnicima.
"Bio sam na sopstvenoj
dzenazi!"
Naprije, vidjesmo jednu suzu, na licu
Hasanovom, onda jos stotinu, hiljadu
suza. Potece rijeka bola... Ljudi se
sjecaju Balinovca i Bijelog Brijega,
Gupceve, Avenije, Zuaniceve, Omladinske
ulice, pa Rudnika, Rodoca, Medjina,
Miljkovica... pominju Stupni Do,
Srebrenicu, zapadni i istocni Mostar...
onda Masinski fakultet, Dretelj, Gabelu,
Ljubuski, Omarsku, Uborak…
"Mi smo jadan i kukavan narod!"
- rece starica koju podigose sa trave...
nikako da se uspravi i uhvati ravnotezu.
Odmah do starice, sredovjecan covjek, sa
stakom, prica o Ahmicima, o tome kako je,
nedavno, prezivjele Bosnjake koji su
obilazili razvaline svoga sela, tamo
docekala - krpena lutka nabijena na
kolac, lutka izbodena nozevima i s
otkinutom glavom!
Ali, dzenaza u Sutini, pored neprolazne
tuge, ispunila nas je gordoscu i
osjecanjem ponosa.
Pa, niko na ovom mezaristu i svetilistu
mrtvih, ni u primisli, nije osudjivao
hrvatski ili srpski narod. Nego njihove
ideologe i kolovodje koji obicno ostaju
po strani. Zakamuflirani. Nevidljivi i
nedodirljivi, cak i hvaljeni - na
"zakklajnovski" nacin.
A na Sutini se vidjeh i s Omerom
Mesihovicem. Dosao iz grada Costa Mesa,
iz daleke Kalifornije da prouci fatihu i
polozi cvijet na humku svoje drage i
plemenite majke Zejne koju ubise u zgradi
"Tropikane". Omer ne tuguje
previse i ne zaluje, nego svaki detalj
snima kamerom, da tamo, u bijeli svijet
ponese djelic zavicaja i istine o njemu.
"Mostarci su i Hercegovci, i u
najmracnijim vremenima znali da ocuvaju
svjetlost svoga duha i da ostanu
uspravni", - reci ce Omer na
rastanku.
Tako i dzenaza u Sutini i jos dvadesetak
hercegovackih mjesta bijase cin iz kojeg
izbija jedinstvena osuda rata i genocida,
kao i poruka za trajnim mirom u zemlji i
svijetu.
... Sa Sutine, u dugackoj i
dostojanstvenoj koloni, s dvije stotine
automobila, jednim autobusom i dva
kombija krecemo u Bivolje Brdo, na
dzenazu Hasanu Cevri i Afanu Torli.
U autobusu – muk. Niko ni s kim,
niti zbori, niti romori. Umorni od svega
vidjenog, ljudi sute. Vidi se: rane su
jos rascvale, i duboke.
U Pijescima se dio kolone odvaja za harem
Bare u Stanojevicima, gdje ce se pokopati
Halil Suta.
Na sve strane buja proljece, u raskosi
zelenila, sunca i cvijeca. I bas tu, u
voznji kroz Pijeske, slusamo pricu o
Halilu Suti, pricu koju ne bismo mogli,
posve, ispricati, ni ispisati ni na
stotinu ovakvih listova.
"Halila Sutu, sina Ahmetovog,
poznavao sam kao samog sebe... Jadnik,
bijase tek dosao s lijecenja u Splitu,
ali i njeg su, iako je bio pripadnik
HVO-a "pokupili" i sproveli na
Bunu. A na Buni, Halila su vezali za
stub, onda mu odrezali nos, pa jedno i
drugo uho, zatim iskopali oci i... tako
ga ostavili da skapa... Zna se i monstrum
koji je to uradio, imenom i
prezimenom" - objasnjava covjek sto
sjedi iza vozaca.
O, Boze, ima li te !!!
Ubrzo zatim biljezimo i jedan -
"incident":
"Zasto u nasem selu zidjes... sto ti
Tudjman nije dao zemlju da tamo gradis
kucu!" - povika zena u autobusu,
ugledavsi podno Bivoljeg Brda gradiliste,
gdje nice jedno od "Bobanovih
sela".
"Suti, Mejro, i ni jedne vise!"
- svi je ukorise.
Neka zidju i prezidjuju, neka grade i
ogradjuju... sve su nase kuce porusene i
ugljenisane, ali ostala je, i opstala,
jedna kuca, kuca od kremena kamena cija
su vrata suncu okrenuta, a pendzeri na
sve strane svijeta; pred kucom raste drvo
sto se racva u hiljadu vrtova i grana,
preko devet mora i okeana...
Na fasadi te, nevidljive, a svuda
prisutne kuce pise da patnje i golgota
bosnjackog naroda nisu zaboravljeni, niti
ce ikada biti.
Ali: "proslost nam ne smije rusiti
buducnost, to nikada necemo
dozvoliti", sto rece gradonacelnik
Mostara Safet Orucevic.
Dzenaza u Sutini boli, gorko boli, ali i
podstice da se borimo protiv svih
necovjestava, za zajednicki skladan zivot
svih naroda Bosne i Hercegovine, bez
ikakvih medja medu ljudima, bez linija
razdvajanja od kamena, zraka i vode...
da se djeca nadisu slobode. |
|
