Ismet Salahovic
MOSTARSKI SUSRETI
LJETA '97
Razglednica iz
Norveske |
Trinaesti
juli 1997., bunska cesta. Poslije
prevezenih 2500 km, konacno nadomak
Mostaru. Nema borova pored ceste, ali ima
jarak za polomit kola, nepostedno poslije
odvajanja za avijaticarski most. Ima i
putokaz koji nas obavjestava da se u
centar ide lijevo, preko mosta. Da sam,
ne daj boze, jucer umro, nikada ne bih
saznao da su "strucnjaci" za
urbanizam iznad 300 m nadmorske visine i
centar grada uspjeli izmjestiti sa
njegove vjekovne lokacije. Mora da je
sada u Cimu ili tamo negdje. Poslije
poprilicne zajebancije sa hercegbosanskom
carinom u Doljanima i saobracajnom
policijom pred bunskim mostom, s
olaksanjem konstatujemo da smo "na
svome". Titova ulica pusta, ali
bogato osvijetljena, sto djeluje
smirujuce u odnosu na sablasno mracna
mjesta kroz koja smo prije prolazili.
Porodica Sisirak kolektivno zinula od
cuda kad smo banuli na vrata. Nisu nas
ocekivali prije sutra, iako je Dunja
pretpostavljala da bi "hajvan mogao
voziti u cugu" bez planiranog konaka
negdje u Njemackoj. Svu noc naprdivamo i
povremeno se pipnemo, tek koliko da se
uvjerimo da smo se stvamo ponovo okupili
na jednom mjestu. Saska ocekuje prinovu
oko 5. augusta, a Djana je ubjedjuje da
se malo potrudi i rodi desetak dana
prije, "dok su jos Isma i Svjetlana
tu". Skoro ce zora, valja uhvatiti
makar sat-dva sna.
Cetrnaesti juli. Budi me poznata
svjetlost i cvrcci koji se krive kao da
je vec podne, najuvjerljivije mi
potvrdjujuci da ne sanjam, vec da sam
stvarno pored stare mlinice, na Semovcu.
Munirina kafa iz dzezve i fildzana, pa
tutanj kroz Cernicu. Jos lani su mi Azer
(Batlak) i Dino (Demirovic), prenoseci
utiske iz Mostara, rekli kako su ulice
pune novih, nepoznatih faca. Nikog od tih
ne primjecujem, jednostavno nemam kad od
dragih i poznatih ljudi. "Aca
Hadziomerovic, Muja Zacinovic, 2 Omera
(Taso i Kolukcija), dobri Mehmed Pekusic
i ostali ne dadose mi da se, do Planinara
i Gurmana, krecem vecom brzinom od 50
m/h. Muju cak "nisam" ni
prepoznao, dok me raja ne ubijedise:
"Jes, bolan, to je Muja, samo se
malo pravi vazan zbog novih zuba iz
Norveske. Ima i rezervne."
A poslije Majevice-katastrofa. Gurman i
lovci presretaci - "Brat" Sule
Saric, Ekra Zekic, Necko, Nedja Tokic
i... da dalje ne nabrajam. I ovo je dosta
za zakasniti na rucak.
Loza 35-ica, meza i nastavak razgovora
prekinutog, na silu boga, prije 4 godine.
Iako sam, posredno ili neposredno, sa
vecinom od njih odrzavao vezu, pomalo
zazirem od prvog susreta. Dobro znam kroz
kakav su dzehennem prosli, koliko je njih
izgubilo ponekog od svojih najdrazih, pa
sam se, ne bez razloga, pribojavao
ozbiljnih posljedica i promjena.
Ali, nista od svega toga. Pitam se samo
od kuda raji tolika snaga da se, poslije
svega, uspijevaju i poradovati i nasaliti
i nasmijati. Pricamo o svemu, pijemo
polako. Ne sjetih se, nazalost, da bar
ponesto zapisem. Bilo bi gradje za roman,
a ne za skromni prilog u Bosanskoj Posti.
Ali, dok me jos pamcenje sluzi, da
zapisem bar ono najinteresantnije:
Prije par mjeseci sjedilo staro drustvo u
Gurmanu, uz specijalno pripremljenu mezu
i "artiljerijsku" podrsku
Titija Balalica i njegove harmonike.
Pored ostalih, Eso Dugalic, Sule Saric i
Nedja Tokic na jednom mjestu. Njima, i
bez harmonike, djavo ne da mira. Dobro se
sjecam kako se, dok su okolo rokale
cetnicke granate, u Majevici pjevalo,
uinat i iz ceifa. Elem, kad je
raspolozenje bilo
"odgovarajuce", pored kafane
prodje ser Garod sa tjelohraniteljima,
pjeske. Ser je vec bio stigao do Suda,
kad je Ekrino zakasnjelo paljenje
proradilo. Istrci naizvan i drekne:
"Hej Garod, dodji vamo!" Posto
ga covjek nije odmah razumio, Ekra mu, na
cistom engleskom, mahne rukom i ponovi:
"Dodji vamo, kad ti kazem!"
Situacija sigurno zasluzuje temeljniji
tretman, ali da ja ne duljim. Garod se
stvarno vrati i dva debela sata sjedi,
mezi, pije i pjeva s rajom. Kazu da im je
s njim bilo bas fino, a ni on se pozalio
nije. Kad je, u neko doba, krenuo, citava
kafana ga, sa harmonikom i pjesmom,
isprati do na vrh Cemice. Sreca da se
nasao neko dovoljno priseban da im ne
dozvoli izlaz na Bulevar i urazumi
rijecima: "Ko zna sta bi mu oni tamo
priredili da vide kako se s nama ljudski
druzi i raduje."
Ima li boljeg odgovora na pitanje:
"Zasto se svi stranci, koje duznost
ili znatizelja nanese u Mostar, radje
bave u istocnom dijelu, iako je sravnjen
sa zemljom i objektivno ne moze pruziti
konfor ravan onom na zapadnoj
strani?"
Prica druga koja je, zbog svoje
duhovitosti, vec poprimila oblik vica:
Dosao specijalista, otorinolaringolog iz
Sarajeva da obidje Halida Dervisevica i
ostale prijatelje iz Mostara. Ulaze kod
"Tacija" gdje se vec okupilo
standardno drustvo. U cosku, sam, sjedi
stari, poznati pjano, neobrijan i
zapusten, polako pijuckajuci svoje
posljednje "sledovanje". Halid
upoznaje doktora s rajom i, na kraju,
onako usput, pokaze na pjanu: "A
onaj u cosku, ono je tvoj kolega iz
Mostara." Doktor, iznenadjen i
znatizeljan, sjedne s "kolegom"
za stol, poruci mu rakiju i pocne
zapitkivati. Te: "Gdje ste
zavrsili?", te: "Gdje ste
specijalizirali?", te ovo te ono.
Poslije 5-6 minuta doktoru sve bi jasno,
vrati se u svoje drustvo i napade
prijatelja: "Sta me zajebavas, pa
tip nema ni cetiri Osnovne."
"Nisam ti ni rekao da ima, ali, kad
god se napije, taj ti povraca uhom,
grlom, nosom" - odgovori mu Halid.
Nije tesko primijetiti kako danas nisam
uspio dobaciti dalje od Gurmana, a
namjeravao sam i preko mosta. Prepreka
je, medjutim, bila previsoka, ja preslab,
a loza skoro ko ona sto je, od grozdjica,
pravim u Norveskoj.
Petnaesti juli. U Djaninoj kafani, preko
puta kuce dr Rudesa.
Djana Sisirak je pusku, nadam se trajno,
zamijenio picomatom i otvorio lijepu
kafanu u staroj, roditeljskoj kuci i
avliji. Od prvog susreta razmisljam o tom
lijepom i zdravom stvorenju.
Na vreloj liniji "razdvajanja"
upoznao ovozemaljski pakao, u dva dana mu
ustaska granata i snajper ubise oca Mehu
i majku Timu, a on, ipak, ostade
"uzgor". Sacuva dusu od mrznje
i ocaja i pribra snagu da se vrati staroj
ljubavi prema zivotinjama i gitari.
Nabavio je opet vucijaka i otvotio
zoobutik. Mislim da bi, bez nesvakidasnje
ljubavi svojih tetaka Dunje i Munire i
zene Saske, Djana tesko sacuvao svoju
bezgranicnu vjeru u zivot i ljude. Mnogo
je mladih ljudi poput Djane i oni mi,
ustvari, predstavljaju simbol trajne,
duhovne snage moga naroda.
Poucen jucerasnjim iskustvom, okanio sam
se corava posla i namjere da
"pojedinacnom paljbom" sredim
sve drage i poznate. (Ne bi mi zato ni
mjesec dana doteklo). Odlucih da ih, u
petak vece, okupim kod Djane u kafani
pa... rafalno.
Danas sam sreo i, meni posebno dragog
covjeka, Bracu Pezu, s kojim sam se,
ustvari, sprijateljio u Norveskoj. Onako
tih i skroman, pozali mi se na nekakvu
radio emisiju u kojoj ga je nepoznati
slusalac optuzio za "bogacenje na
racun ratnog stradanja Mostara" i
prikupljanja pomoci u Norveskoj. Sticajem
okolnosti i sam sam bio u zici aktivnosti
mostarskog kluba Neretva iz Trondheima, a
neposredno sam bio zaduzen za stampanje
prekrasnog Bracinog kalendara. Znam da je
ovaj kalendar, zajedno sa mapom od 12
slika donio prihod od preko 100 000 DM i
da je sav novac upucen u Mostar. Znam,
isto tako, da smo od mostarskih vlasti
dobili potvrdu o prijemu ovih sredstava i
zvanicno priznanje za aktivnost. Zbog
toga se nadam da je neko od zvanicnika
vec ucinio ono sto je neophodno da se
zastiti integritet ovog dobrog i cestitog
covjeka. Ljudima iz "Neretve"
je dobro poznato kako je Braco, radeci za
Mostar, ignorisao ne male mogucnosti da,
svojim talentom i umjetnoscu, zaradjuje
za sebe i svoju porodicu.
Sreo sam i Mitu Dvisca koji me, kao da
uopste nije ni bilo 4-ro godisnje pauze,
upita hocu li doci na loptu u Sjevemi
logor. Sejo "Pupak", Joja, Ena,
"Cencer", Bajlag, Rahima i
ostali, s kojima sam prije rata igrao na
Bunici, i dalje se sastaju. Dobro mi je
zao sto ne stigoh da odigram bar jedno
poluvrijeme sa ovom dragom i
"nepopravljivom" rajom. Kazu da
su neki dan poslali zvanican poziv Miji
Brajkovicu, koji se prije lazno
predstavljao kao Miso i zaklinjao se u
"svoje prijatelje" sa lopte.
Tek koliko da mu crkne krava i da ukapira
da je upravo on taj koji se odmetnuo od
normalnog, mostarskog zivota, sve za
ljubav patoloske potrebe za vlascu.
Danas sam, za svoju dusu, sisao na
Neretvu pod Starim, skocio sa Glavara i
izronio dno. Nema vise starog, slupanog
djuguma na dnu, u supljini ispod Glavara.
Mnogo je prijatelja "sa prve
linije" koje jos uvijek nisam uspio
vidjeti. Sejo Balalic je stalno na putu,
jal zbog "Autoprevoza", jal
zbog "Veleza". Sena Milavic
vodi Fabriku duhana koja je, zajedno sa
destilerijom iznijela veliki teret u toku
rata i prakticno nije prestajala sa
proizvodnjom. S njim je muku dijelio i
Fadil Zagorcic, a Emir Hubana bi nacisto
popizdio da se, jos prije godinu-dvije,
nije vratio u "svoju" fabriku
iz norveske bezbjednosti i rahatluka.
Danas sam, sa Sulom, posjetio Nisu
Dugalica koji ima "stenaru" na
"Djevojackoj cesmi", u
Slipicevica kuci. Citavo vrijeme rata
Nisa je imao prostoriju koju smo zvali
"stenara" i bez koje bi nam
svima "ratni" zivot bio mnogo
tezi. U njoj je, za pravu raju Nisa vazda
imao malo loze, koju cesnu saransaka,
konzervu i sl. Mi bismo smo mu, duboko
zahvalni, povremeno obnovili i dopunili
rezerve. Kako su se premjestala ratna
dejstva, tako je i Nisa, pod prinudom,
mijenjao lokaciju svoje stenare.
Posljednja, ratna, mu je bila ispod
Mostarke na "100% sigumom
mjestu." I bas tu, 65-ica nam ubi
Dzemu (Pindu) Babovica, a rani Nisu,
Latifa i Sinisu (Boze, zaboravih li
ikoga?). Pricamo o "tabijasuzu"
Pindi i, za njegovu dusu, pjevamo
"Snijeg pade na behar, na
voce", sto smo Sule i ja, kad god bi
se zasjelo s Pindom, obavezno morali
otpjevati. Sa Nisom dogovaram kako da,
gore u Norveskoj, nadjemo nesto para za
popravku planinarskog doma na Rujistu. Da
bi me bolje ubijedio, Nisa, malo
trokirajuci, poteze "krunski
argument". Pa b..og te b.blagi
j..ebo, ti m.. oras naci lovu, t..tvoj ga
je S. anjin Z..ISOM rusio!" Sule ga
stalno zeza i zove "Coto", a
meni opet, posto znam kako je ozbiljno
bio "ostecen", izgleda ko
balerina. (Dobro de, ko cotava balerina.)
Na povratku kuci, opet me uhapsise u
Gurmanu i pustise tek u aksam, na veceru.
esnaestog jula, vuklo me opet nesto na
przinu, pod "Starim". Susrecem,
zna se, Emira Balica sa dvoje unucadi iz
Norveske. Dosao, kaze, da ih nauci kako
se koja pecina zove i da Miran proba
"na glavu". Uprkos VK ucitelju,
unuk uporno skace na trbuh i stalno
ponavlja da ga ne boli. "Bice nesto
od njega, ne boji se i ne kuka",
veli dedo. Inace sa Emirom sam se vidio
95-te, u Trondheimu, kad je dolazio u
sastavu zvanicne mostarske delegacije.
Negdje pred aksam, s vjerom u stranu
registarsku tablicu, prelazim, sa zenom i
kcerkom na "onu" stranu da
obidjemo dvije pozitivne i nama drage
"ustaske" porodice. Po njihovoj
reakciji i radosti zakljucih da smo im,
jos uvijek, drazi od novih komsija s
brda. Ako me osjecaji ne varaju, grad jos
uvijek, nije definitivno utekao s one
strane. Za Mostar i tamo jos ima nade.
Obilazim i neke rodjake koji su, svako na
svoj nacin, uspjeli opstati, sto, zaista,
nije bilo lako, pa cak i kad si imao
hrvatske "zastitnike". (Znaci
navoda su zbog cinjenice da ti, na onoj
strani, ni bog nije mogao pruziti sigurnu
zastitu od stalno podstrekavane mrznje i
orgijanja nocnih "vitezova").
Kazu mi da im teze pada osuda i tihi
bojkot raje sa lijeve strane, vec sve
fizicke i dusevne torture kojima su bili
izlozeni. Jedan od njih je svakodnevno
prelazio na "nasu" stranu, dok
nije dobio jasnu poruku i pouku. Usao
covjek u kafanu i sjeo za sto sa starim
znancima uz izljev emocija: "Gdje
ste rajo, nema meni zivota bez vas!"
Nesto su mu, valjda iz kurtoazije, i
odgovorili, ali se, za par minuta, prvo
digao Mesa da vidi "je li mu cuko
vezan", pa se onda digao Sule da
vidi "sta bi od Mese', pa, na kraju
i Necko "da nadje Sulu". Bilo
kako bilo, moj ti je rodjo, sto bi covjek
rekao "puljka", ostao sam za
stolom (sto je posebno bolno u punoj
kafani), saznao za jadac i "pokupio
like". Od tada prelazi rjedje, a u
kafane ne zalazi. Ustvari, doticni i nije
los covjek, ali mu, svojevremeno, nije
doteklo pameti da ne uleti u kadar
Sagolju i ne baljezga gluposti. Kazu da
je istina jedna, ali i ona, u Mostaru,
ima dvije strane medalje. Licna je istina
izjava jedne doktorice, koja je svo
vrijeme rata radila na desnoj strani. Da
nije bilo nas doktora, ni ono malo
neprotjeranih Muslimana ne bi
opstalo". Druga strana medalje ove
iste istine je, medjutim, ogorcenost i
tuga invalida Ede: "Svim profesijama
mogu oprostiti, samo ljekarima ne. Da je
bilo vise njih poput Dragana, Emele,
Zlatka i Faruka, ja bih dobio ljekarski,
a ne bolnicarski tretman i ne bih izgubio
nogu. Da ih je bilo vise, mnogim
ranjenicima, koji su krvarili, cekajuci
na red u podrumima Higijenskog zavoda,
bili bi spaseni zivoti." Bezuspjesno
pokusavam biti sirokogrud i objektivan i
pronaci ptihvatljive argumente, koji bi
mojim mnogobrojnim prijateljima,
ljekarima sa desne strane, obezbijedili
ravnopravan tretman. Sva je prilika da ce
"ravnopravnost" morati da
saceka neko normalnije i mirnije doba u
kojem ljudi nece strecati cak i za goli
zivot.
Pamcenje (a, boga mi, i zlopamcenje) se
ovdje izostrilo, sve se vraca, sve se
placa.
Sedamnaesti jula. Dan, rezervisan za
obilazak harema i mezarja mnogobrojnih,
bliskih osoba. Odlazimo na sehidski dio
Sarica harema i na Sehitluke, prije svega
zbog rahmetli Zlate Milavic i Time i Mehe
Sisirak. Iako dobro znam sta se sve
dogadjalo i koliko je nevinih ljudi
izginulo od granata i snajperskih hitaca,
ipak ostajem zapanjen pred cinjenicom da
tu pociva miadost i da je na svim
nadgrobnim plocama upisana ista, 1993-ca
godina. Posto su kuga i kolera, vec
odavno, prestale sa svojim masovnim
zetvama, a ni zemljotresa nije bilo, i
neobavijestenom putniku, namjerniku, bi
bilo jasno da se u 93-oj, u Mostaru
desilo nesto stravicno i neljudski. Davno
sam izgubio dragocjenu sposobnost da
zaplacem, da tugu i jad iscijedim na oci.
Suza imam, ali se one, izgleda, slijevaju
u grlo, stiscu ga i natjeruju u tiho
stenjanje pa ropac. Sliku ovih nadgrobnih
ploca bi, kao najtezu optuzbu i kletvu,
trebalo poslati svima sto se
"bore" za povjesne
(historijske) interese, ali i onima koji
mogu uciniti da ovakve ljudske nesrece
vise nikada ne bude. Tek koliko da im se
san razbije i da se upitaju: "Kakav
je to monstrouzni, povjesni interes koji
je vrijedniji i od samog zivota, kao
univerzalne i neprevazidjene
vrijednosti?"
Kad sam vec kod ovog dijela Sarica
harema, da ne zaboravim ono sto mi,
Zlatina majka, Sefika Milavic, sinoc
isprica i pokaza. Ogorcena zapustenoscu
harema, majka Sefika se, uime
mnogobrojnih sehidskih roditelja,
pismeno, obratila gradonacelniku Safi
Orucevicu, trazeci pomoc da se ta
nepravda prema sehidima otkloni. Kroz
plac (to joj je, poslije Zlatine
pogibije, najcesce stanje), pokazuje mi
Safin odgovor, jednostavan, samokritican,
pun razumijevanja i topline i sa
garancijom da ce odmah postupiti po
molbi. Vec sutra dan Sefika mi, sva
sretna, rece da su je zvali iz
"Komunalnog" i da pocinju sa
uredjivanjem harema.
Ako, zbog velike prostorne i vremenske
distance, do sada i nisam uspijevao
dokuciti sve razloge zbog kojih obican
svijet, na lijevoj strani, toliko postuje
i voli svog gradonacelnika, ova
"sitnica" mi je to, na najbolji
nacin, objasnila. Svaka cast care, ti si
svoju mostarsku visprenost i mangupluk
zaista oplodio na pravi nacin i upregnuo
u pravu stvar.
Danas vise nemam snage za bilo kakvu
"ovozemaljsku" aktivnost. Da
ako mi noc pomogne da prestanem
razmisljati o 93-oj, da se i stvarno
probudim u petak, 18. jula 97.
Osamnaesti juli. Budi me, prije vremena,
rodjak "iz Norveske". Dobro mi
je drag, pa mu vele i ne zamjerim. Kaze,
dosao da mi cestita rodjendan i pokaze
"nesto super vazno". Kod njega
je sve super i vazno pa, s nepovjerenjem
i mrzovoljno, prilazim autu. Rodjak,
slavodobitno, otvara gepek, a ja, namah
prepoznajem komad gelendera sa Starog
mosta. (Nema fule, hiljadu puta sam se
hvatao za ogradu n.a Starom). Nece da
kaze odakle mu, a kad ga, zavidan,
upozorih da to ne smije iznositi iz
Mostara, prevrnu ocima i ciknu:
"Zivot dajem, gelender ne
dajem!"
Potpuno ga razumijem i bojim se da cu
tesko odoliti iskusenju da danas ne
zaronim ispod Starog, umjesto ispod
Glavara.
Ponovo susrecem Ekru Zekica (Ustvari,
njega je nemoguce sresti, jer, povazdan,
sjedi u Gurmana). Razmisljam o svemu sto
su mi raja ispricala o njemu i njegovoj
Veri.
Ekri su, naime, vec uveliko razvaljivali
vilicu i bubrege po ustaskim logorima,
kad je "nepoznati pocinitelj"
pucao Verici u ledja, prilikom
"humanog preseljenja" s desne
na lijevu stranu. (Verica je bila udata
za "baliju", a jos niie
skrivala ni svoje gnusanje nad svim sto
se desavalo na desnoj strani. Njeno
protjerivanje se i ocekivalo, ali ne i
hladnokrvno, svirepo ubojstvo.) Pala je
na sred Buievara i nikad se saznati nece
da li je bila samo ranjena ili na mjestu
mrtva. Sta sve raja nisu pokusavala ne bi
li joj se bar tijela docepali, ali
bezuspjesno. Tijelo sirote Verice je,
skoro punih sest mjeseci, lezalo na
"liniji razgranicenja", sluzeci
kao fasa-mamilica na kojoj se moglo
upucati jos koju zrtvu.
Ekra se, poluziv, polumrtav, vratio iz
logora i, bar se tako cinilo, stoicki
podnio vlastku nesrecu. Sve dok jednom,
pojacano lozom, ne riknu sve iz njega. U
onom vaktu, kad se na Bulevaru ni muha
pojaviti nije smjela, izasao je Ekra i
sjeo na mjesto gdje je lezala Verica.
Zaridao je, sto od tuge, sto od nemocnog
bijesa i zaurlao: "Evo me lesinari,
p..a vam materina! Ovdje ste ubili moju
Vericu, ubite i mene! sta je, sta cekate?
Nemate muda, je li?"
Uzalud su ga raja iz zaklona molila da se
"povuce", on se i dalje krivio
i izazivao sudbinu.
Da li je, s druge strane Bulevara,
"na duznosti" bio neko ko je
Ekru, Gogu i Vericu licno poznavao, ili
su pak i snajperi bili sokirani silinom
njegove tuge i bola, tek, toga puta, niko
pucao nije. I, evo, sada sjedim s njim
zivim (zamalo ne rekoh "i
zdravim"), uz lozu. Kad nam je ceif,
prozborimo, kad nije-sutimo, svako sa
svojim mislima. Izgleda mi skoro isti kao
i prije. Jes da mu je vilica malo uhero,
jes da su mu "vaspitaci"
ostavili samo dva zuba, jes da ne smije
pod rendgen ("Bolje da ne znam sta
mi unutra fali."), ali duh ubiti
nisu uspjeli. On sam to objasnjava na
svoj zajebantski nacin. "Ko se rodi
puletom, krepa magaretom."
Za veliki hatur ce sa mnom do Tepe. U
Fejicevoj opet masa poznatih lica, opet
50 m na sat. Samo sto sam se izgrlio sa
Hasom Sunjom i Husom Kapicem, trefi me
Sule Runje sa omanjim pipunom purasem u
rukama. (Sta bi od
"Lokomotivine" fudbalske
legende?)
"Ovo sam, muhajem, tebi
namijenio", izvali Runje i tutnu mi
puras u ruku. E, haj ti sad budi pametan
pa odgonetni kako je to moj dobri Sule
(nismo se vidjeli vec vise od pet godina)
osjetio da ce me sresti i ponio mi
poklon? Vec prije, raspitujuci se o
svima, saznao sam da se Sule skroz pustio
"niz vodu", da puno pije i
pomalo tuca lovu. Zato mu se, naravno,
zahvalim za "poklon" i susnem
mu nesto "za kahvu". Neko od
prisutnih se slatko nasmija, u stilu:
"Naguzi Runje i tebe", a pojma
nema o cemu se radi. Ne zna da, ako sam
ista u zivotu naucio, to je da se, kad ti
vec zadignu rep, ne otimas previse. Bolje
je olabaviti se, covjek lakge podnese ono
sto ga svakako sljeduje. A, osim toga,
zar nije ljudskije da mi Runje
"proda" pipun i
"zaradi", nego da lovu isprosi?
Danas se povlacim kuci nesto ranije,
valja se malo odmoriti za vecerasnji
randes sa starim jaranima u Djaninoj
kafani.
Devetnaesti juli. Kod Svjetlane mi crkli
i ton i slika odjednom. Stalno ronca kako
nas dolazak u Mostar nije ovako
zamisljala. "Vec je proslo 6 dana, a
mi ni jednom ne izadjosmo u grad
zajedno." Uzalud joj objasnjavam da
smo "u cajtnotu", da nam
prijatelji nisu zajednicki i da,
jednostavno, moramo svako na svoju
stranu.
Sto se tice Vedrane, sasvim suprotna
situacija. Ne zna kud udara, stalno joj
dan kratak.
Po danu, s rajom, na Neretvi, uvecer u
Starom gradu koji, s aksamom jednostavno
prokljuca. Sto smo blize povratku, ona
sve tuznija i sve cesce pita zasto ona ne
bi mogla, sa skolom, nastaviti u
Mostaru.: "Ovo mi je, stari,
najljepsa sedmica u zivotu", veli, a
pojma nema koliko mi to, sa njenih 16
godina, izgleda dirljivo i komicno.
Pozvani smo, danas, u Blagaj, na janje
kod Omera Corde. Njegova i Marijina
mezimica Senka, sa muzem Dinom, svekrom
dr Demirovicem (Cocom) i sinovima Anelom
i Emirom je zajedno s nama, u Arendalu.
Pored Bune, uz tavlu i obaveznu roncu,
zaticem sve same mostarske face. Omer,
samo sto ne pukne od vaznosti. Sve ih je,
kaze "namirio", ceka samo da
namiri i mene, pa da se meso kutarise. Uh
kako mi je bilo godra sto sam ga dobio.
Ne radi Omera, vec da Dini crkne krava.
(Malobrojnoj bosansko- hercegovackoj
koloniji u Arendalu krv popi dokazujuci
da je najbolji tavlas na dunjaluku i
okolini.)
Mi "Norvezani", usput,
spominjemo i istrazitelje Haskog suda
koji obilaze izbjeglice i, izmedju
ostalog, prikupljaju materijalne dokaze o
prisustvu regularne hrvatske vojske u
Mostaru. Beli slusa pa ce, onako usput:
"Ne znam, boga mi, sto se potucaju
po svijetu. Neka dodju ovamo, eno im
preko 50 pari tena, uniformi i licnih
dokumenata sto smo ih pokupili, zlu ne
zatrebalo, sa izginulih Tudjmanovih
bojovnika."
Posto nas domacin upozorava da mu se ne
s..... o u ceif, mijenjamo temu, ali ne i
pice. Tu je i Lamija Eficina sa kcerkom i
dvije prekrasne unuke. Kao gimnazijska
generacija, pricamo o zajednickim
prijateljima, rasutim po kugli
zemaljskoj. Mislim se nesto kako su nase
sudbine najbolji dokaz za onu narodnu:
"Ako ta karpuza pukne, bice spica do
Stambola." Lamija mi kaze da su,
uprkos svemu, uspjeli upriliciti
jubilarni sastanak maturanata iz 1957.
godine. Obzirom na okolnosti, bilo ih je
dosta na prozivci. Prvo u hotelu
penzionera, pa onda, da nikom ne kriva, u
Starom gradu. Svecani cas i prozivku,
nazalost, nisu mogli odrzati jer je
Gimnazija, iz hrama prosvjete, pretvorena
u ogromni, prijeteci bunker. Bili su:
Lamija, Momo, Sejo, Mira, Rade, Sence,
Vlada i jos mnogo njih, kao da su, svojim
prisustvom, htjeli pokazati da je njihovo
stvarno prijateljstvo i sjecanje, ipak,
jace od iracionalnog
"povjesnog" interesa. Strah
pojedinaca koji su se ustrucavali da
predju na "drugu stranu", nije
mogao pokvariti srdacnu i prijateljsku
atmosferu.
Dvadesetprvi juli. Konacno stizem otici i
na hidroelektranu Salakovac, na kojoj sam
radio od prve kipe betona do pustanja u
pogon. Na porti me zaustavlja omalen,
dezmekast covjek sa tankim, mongolskim
brcicima. Mjerkamo se sekund-dva, pa,
istovremeno, prepoznajemo. Muho, legenda
iz Dreznice. Skupi se jos troje, cetvero
sa mojim bivsim direktorom Husom Basicem.
Evociramo zgodu iz 1979-te, kad je Muho
pokusao da me, onako po dreznjacki,
nategne. Tada sam imao 8 godina starog
Fiata 1300 i, jos uvijek, nisam ni
pomisljao na zamjenu. Jedno vrijeme se
Muho bio navadio, pa svako malo navrati u
kancelariju, samo "da se
upita". Pored obaveznog: "Sta
ima, sefe? Kako kuci?" i slicno,
svaki put bi mi malo pokudio Fiata (Te:
"Nesto ti mnogo dimi" te:
"Sigurno trosi ulje.", te:
"Sta mu ono, nako, lupa
naprijed?"), obavezno naglasivsi
kako mu jarceva flasa nikad nije ispala
bolja. (Moja sklonost prema suhoj
jarcevini je, vec svima, bila dobro
poznata.) Tek nakon 5-6 dana
"dreznjacke" pripreme,
saznadosmo za jadac. Mislim da je kod
mene bio Zijo Zmiro, kad Muho upade i
otcepi: "Nema smisla, sefe, da ti
vozas onaku drtinu. I manji od tebe
vozaju bolja kola. Jes da nije bas cemu,
ali, ako si ti kail, dao bih ti dvije
najbolje flahe za Fijata." Znao sam
da je Muhino ponasanje u prethodnoj hefti
bila samo priprema za "glavni
udar", ali se ovom prijedlogu,
zaista, nisam nadao.
"Iznenadim" se, naravno
prijatno, i, pola za Ziju pola za sebe,
promrmljam: "Koliko god da dobijem
za auto, dobre jarcevine, price Ljubinja,
necu naci." Zijo se, naravno, odmah
"ukljuci", pa se dogovorimo da
Muho sutra donese malo bolji komad
"za probu". Ako degustatori
flahu begenisu, trampa je ugovorena.
Elem, da ne duljim, sutra smo Zijo, Huso
Gosto, Rade i ja poeli flahu uz taze
strucu, luk i lozu, da bismo, na kraju,
"zakljucili" kako je
"dobra, samo malo premasna". Od
trampe ne bi nista, a Muho se, i dan
danas, dobrocudno smjeska i zali:
"Pa samo recite da je Dreznjak alcak
i da hoce prevarit. Be, Dreznjak je
karanfil prema ovim mostarskim
fakinima."
U salakovackoj strojari, nekadasnja
atmosfera. Upravo "suse" treci
agregat, sto je posljednja, pripremna
operacija pred pogon. Junuza Vajzovica,
nazalost, ne zaticem. Junuz je,
formacijski, rukovodilac HE Mostar, sjedi
na Salakovcu, a nema teorije da se pojavi
na "svojoj elektrani". Po
nekakvom precutnom sporazumu HE Mostar
je, izgleda, ustupljen hrvatskoj strani
koja uzurbano radi na njegovoj opravci.
Od starih poslovnih veza saznajem da ne
znaju kud udaraju, da elektranu imaju,
ali ne i strucnjake koji bi mogli voditi
sanaciju. Mogu samo pretpostaviti sta bi
sad dali za Junuza, Zdenu koji fura
privatni biznis ili Kemu Velagica koji je
izbjegao u Tursku i, kazu, radi kao
mesar.
Umjesto ocekivanog (ili, mozda, samo
zeljenog): "Stari, trebas nam,
vracaj se vise nazad!", dobio sam
priznanje u stilu: "Kazu da vec
dvije godine radis u struci, na norveskim
elektranama. Svaka cast, majstore, samo
furaj tako." Niti me to vele
iznenadilo, niti razalostilo. Nisam ni
ocekivao da neko ko se citavo vrijeme
rata lomatao po elektranama, sada pokaze
jos i radost ako se vratim i jednostavno,
kao da se nista dogadjalo nije, kazem:
"Evo ja doso, tamo se malo!"
Zabrinulo me, medutim, ono sto se desava
sa mojim prvim saradnikom sa izgradnje HE
Salakovac i Mostar, Sinanom Pasicem.
Sinan je, naime, provjereni, vrhunski
inzenjer za hidromehanicku opremu sa
dugogodisnjim iskustvom u izgradnji,
pogonu i odrzavanju. Vratio se iz
Njemacke, vjerovatno, ocekujuci da ce ga
u Hidroelektranama docekati rasirenih
ruku. Pravi sok je bio kad je, poslije
dvadesetodnevnog, uzaludnog cekanja
"na prijem" kod direktora,
shvatio da ga, u stvari, izbjegavaju i ne
zele. Zao mi Sinana kao prijatelja, a jos
vise "mojih" elektrana kojima
je Sinan i te kako potreban. Ipak se
tjesim i nadam da se tu radi o prolaznom
stanju duha i da ce ubrzo proraditi
objektivni kriteriji vrednovanja i
zajednickog interesa.
Vidjeh danas i Salku Zuljevica, pred
ulazom u Socijalno. Proleti pored mene
poput repatice, tako da ne stigoh da se
avizam i zaustavim ga. Cisto sumnjam da,
u belaju oko formiranja zajednicke
policije, uspijeva odvojiti bar malo
vremena za ono sto strasno voli i
majstorski radi - za ribu. Sjecam se kako
smo jednom, u aksam, sisli na Bunu ispod
njegove i Zdenine vikendice, da probamo
je li "proradio padavac". Salko
izvadi dvije iste sprave, meni dade
jednu, a on se izgubi u mraku, uzvodno.
Poslije sahatak vremena konstatujem da
riba "ne radi", kad eto ti
Salke sa 2-3 kila nalovljene pastrmke.
Crce od smijeha i cudom se cudi kako to
da se meni ni javila nije. Ni dan danas
nisam nacisto je li u pitanju bilo moje
neznanje, ili mi je alcak, ipak, uvalio
neku "lijevu" spravu. Ako i
jest, neka je. Sejo je opet dosao na
svoje, jedva docekavsi novi materijal da
me provaljuje i zajebava, a Salko se samo
dobrocudno smjeskao i prilicno
neuvjerljivo kleo da smo bacali iste
musice.
Po ko zna koji put kontam kako je sve u
zivotu relativno. Da me neko u poslu ili
u obicnom, svakodnevnom zivotu, tako
"nategne", debelo bih mu
zamjerio, a zajeba iz ribe se sjecam sa
nostalgijom i radoscu i tako bih se rado
ponovo nasao u istoj situaciji.
Be, ja sam prosao ko bog, kad se sjetim
sta smo sve znati "napakovati"
Majstoru (Hasa Alikalfic), pa se on,
ipak, nikada nit' naljuti, nit' uvrijedi.
Nigdje se odrasli i ozbiljni ljudi ne
znaju tako opustiti i primaci
"djetinjoj" ko u ribi. Svi smo
voljeli zezanje, kako na tudj, tako i na
svoj racun, ali Majstor je bio pravi
medij i nepresusna inspiracija za
zajebanciju.
Zaista je steta da niko od nas (a svi smo
skolovani i pismeni) ne zapisa
mnogobrojne zgode i nezgode i ne sacuva
ih od zaborava. Neke od njih su mi jos
svjeze u sjecanju.
Zgoda prva:
Daleka 198... i neka, otvaranje ribolova
na Buni. Dan-samo taki.
Sastanak je na Adi, uzvodno od Sejine i
Devletine vikendice. Vecina ih je
konacila kod Seje, pilo se i mezilo do
sabaha. Dolazim nesto kasnije i zaticem
Seju, Majstora, Sulu, rahm. Pindu, S.
Kotlu i ostale. Glavni ribari se odmaraju
od dvosatnog, uzaludnog
"bacanja". Riba je, izgleda, na
vrijeme obavijestena sta joj se sprema,
ne radi. Iako se zna da sam ja jalan
ribar, Sejo mi, ugura mlat u ruke, tiho
preklinjuci. "Molim te, ko boga,
baci koji put. Ako se ikom javi, tebi ce.
Ziv ce se Majstor pojesti, ako sta
ufatis."
Ja, sav vazan, pridjem Kelfinom viru i
zabacim. Svi gledamo u vodu da vidimo
gdje pade olovo, ali od onog
"buc" ni traga. Istom ce ti
Sejo: "Pa, benevreci jedni, sta
gledate u vodu? Ta znate, valjda, da Isma
lovi posebnim stilom. Gore gledajte, ne
dole!"
I stvamo, moja se sprava ljuljala na zici
dalekovoda, 15-ak metara iznad vode.
Nekako je uspijem osloboditi pa olovo
konacno bucnu u vodu. Namotavam visak
silka, a fin komad se 2 puta izbaci iz
vode, prije nego osjetih da je "na
mlatu". Kutarisem je iz vode,
prebacim mlat s ribom preko ramena i
zaputim se pravo Majstoru koji je sjedio
malo podalje, motajuci cigar i praveci se
da nista ne vidi. "Maistore, velim,
meni se gadi da je ovako ljigavu, dirnem.
Budi drug, pa je skini." "Sve
za druga", uzvrati Majstor
velikodusno i poce oslobadjati ribu s
udice.
Odjednom mu se, valjda, zbog iznenadne i
neprirodne tisine, upalise lampice,
podize pogled i shvati da ga svi
"cekimo na ropi" i posmatramo.
Baci Majstor ribu ko zeravicu pa zakuka:
"Kuku, kuku sta docekah, da levat
faca ribu, a ja da mu je skidam sa udice.
E jebem ti logiku. Dva sahata ja, ovaki
ribar bacam, pa nista, a benevrek prvi
sub pa..... pa jos preko dalekovoda......
i jos mu se gadi da je dirne. O majko
moja, sto me rodi da me svaka sorta
zajebava." Poslije se zezanje,
bezbeli, razgranalo, sve do Sejine
teorije da nista nije slucajno, da
"Isma ne radi dzabe na
Hidroelektranama", da je stvar u
magnetizmu, a ne u boji i velicini musice
itd.
Zgoda druga:
1. Maj, godina nebitna, prvi dan ribolova
na Neretvi. Isto drustvo na terenu iznad
zeljeznicarskog mosta, u Bacevicima.
Bacamo nas troje-cetvero, ali ulov jadan
i kukavan (2-3 gariba, "slucajna
prolaznika".) Mi se svi pomirili sa
sudbinom, zalegli na toplom, podnevnom
suncu, pijuckamo lozu, mezimo i uzivamo.
Samo se Majstor zaintacio i otisnuo
uzvodno, ne bi li sto ulovio i predrao
nam macku.
U neka doba dolazi nas dobri Cik
(Taslaman), sa tevsijom "ispod
saca" i vijescu da, nizvodno, u
Pocitelju, "nakav pravo krci
ribu". Saljemo Cika da, ne pitajuci
za cijenu, kupi nekoliko krupnijih
komada. Ribu, koju donosi Cik, nanizemo
na struk i murnemo u plicak, na vidnom
mjestu. Poslije sahat-dva, eto ti
Majstora nazad. Jos desetak metara prije
naseg legla, podize u zrak dvije osrednje
ribe, i pocinje s roncom i likovanjem:
"Sta sam vam ja govorio, frajeri.
Ribu treba znati naci. Nekom je bog
zapisao da loce i zdere, a meni reko:
"Maistore... " U tom momentu je
spazio naslagane "bilje" u
plicaku, zinuo "ko svat" i,
bezbeli, zanijemio. Da bi udarac bio joj
nizi i tezi, sav smo "ulov"
pripisali Seji.
Majstor, koji se zorom zalio na bolove u
stomaku, se snuzdio i usutio, dok
odjednom ne djipi, presamiti se i poce
povracati grlom, nosom. Svima nam je bilo
jasno da se "dasina prezdero i
prepio" pa nismo imali razloga za
uzbunu. Jedino Sejo "pokaza"
brigu, zgrabi onaj struk s ribom, i
zavitlja ga u plot. "Jebo i ribu i
cas kad sam poceo bacati. Nalomih ribe, a
zijanih, prijatelja." Majstor, onako
presamicen, od duse se rastaje i stenje:
"Nije , majstore, od ribe, rahmeta
mi babina. ovo je od buredjika, znas da
ne podnosim saransak."
Vec navecer, kod Seje u Blagaju, sve smo
mu ispricali, ali smo ga, mjesecima,
poslije toga, zajebavali kako se pasamo
da uhvatimo vise od njega jer "njemu
to na zivot udari".
U stvari, kad malo bolje razmislim, i
nije bilo cudo sto smo se svi najcesce i
najradje kladili bas za Majstora. U nasem
zezanju nikada nije bilo zlobe, Majstor
bi, na kraju svake sale, ispao
"glavni", pa je sve primao
lezerno i prostodusno i sam ne krijuci da
uziva u nasoj stalnoj "zavjeri"
i spletkarenju. Sejo je, u pravilu, bio
mitraljezac, Majstor meta, a mi ostali bi
doturali municiju, dolijevajuci ulje na
vatru kad bi splasnula.
Vjerovatno sam sebe obmanjujem kad se
nadam da cu ponovo imati priliku da,
negdje pored rijeke, sjednem sa ovom
dragom rajom. Od svih aktera, samo su
Buna i Neretva ostale nepromijenjene. Svi
ostali su postali "bogatiji" za
jedno tuzno iskustvo i stariji za 5-6
teskih godina. Ali, nadu mi niko oteti ne
moze. Pa cak i ako me ona iznevjeri,
sjecanje nece. |
|
