Nacionalizam
je, kako je cesto isticano, kuga kasnog
dvadesetog stoljeca. Ali ime kuge je
antinacionalizam, kada je vidjen na
pozadini onoga sto se dogadjalo u bivsoj
Jugoslaviji. Netko tamo, netko od velikog
broja onih koji su direktno podnosili
nedace rata, mozda pise, ili ce pisati
dnevnik smrti i nesreca koje su morali
pretrpjeti. Ipak, mogu pokusati
zaboraviti strahove koji ne mogu biti
preneseni na one koji ih nisu dozivjeli,
i trebalo bi im biti dozvoijeno da
zaborave sto vise i koliko bolje mogu.
Ono sto ne moze biti zaboravljeno ili
oprosteno, jest stav onih koji sebe zovu
internacionalna zajednica: na prvom
mjestu, europske vlade i nadnacionalne
politicke institucije, ali isto tako,
proporcionaino njihovoj slabijoj moci, i
nevladine organizacije i veliki dio
javnosti. Navodno nepristrani promatraci,
oni su bili glavni igraci u takozvanoj
jugoslavenskoj krizi; sa svojom
"neutralnoscu" zauzimali su
strane, a njihov "izjednaceni
pogled" samo je pojacao
"strasnu asimetriju rata".
Suvisno je reci da rat u Bosni i
Hercegovini ima svoju povijest. Ipak, ova
povijest ne prodire vrlo daleko u
vrijeme. Europa je ona koja zivi
zadubljena u svoju vlastitu, ne bas
slavnu povijest, koja je uznemirena
sjecanjima proteklih ratova, i ne samo da
nije savladala, vec je i kultivirala
povijesna neprijateijstva. U potrazi za
duboko ukorijenjenim neprijateljstvima na
Balkanu, Europljani jedino projiciraju i
namecu njihov tjeskobni duh na onima koji
su bili iznenadjujuce oslobodjeni tereta
povijesti. Naravno, u obicnoj slici
divljih balkanskih plemena, takodjer je
veliki udio rasizma, iako je ovo, samo po
sebi odlucan element zivuce europske
proslosti. Ubermenschen moze nositi svoje
razumijevanje samo pomocu klevetanja onih
za koje ne smatraju da su pripadnici
njihove vlastite rase. Ironija o
historiciziranju rasistickog pogleda na
Bosnu je u tome da je srednjovjekovna
bosanska drzava dala skloniste mnogima od
onih koji su pobjegii od religijskog
proganjanja na Zapadu, i takodjer se
pokazuje da je do rane-moderne ere, bilo
manje ratova na Balkanu nego u Europi.
Organizirajuci princip diskursa u Europi,
o jugoslavenskoj krizi i ratovima koji su
slijedili raspadanje Jugoslavije, je
nacionalizam. Da je nacionalizam bio
bolje shvacen, ovo ne bi trebao biti
obmanjujuci princip. Ipak, nacionalizam
je izjednacen s etnickim sukobom, s
ksenofobijom, sovinizmom, i fasizmom.
Zato sto je ovo shvacanje nacionalizma
obmanjujuce, ono iskrivljuje shvacanje
onoga sto se dogadja u bivsoj
Jugoslaviji; i dosljedno tome, zapadne
politike, osnovane na opoziciji
nacionalizmu politike antinacionalizma -
potpuno su destruktivne.
Izvori ovog antinacionalistickog
antietatisma su razliciti. Srbija, pod
svojim vladajucim fasizmom sui generis,
je antidrzava. U godinama jugoslavenske
finalne krize i rata, nikada nije
nastojala postati nacija. Cinjenica je da
Srbija ne moze biti optuzena za
nacionalizam. Suprotno tome, moc je
presla na narod: srpska nacija postala je
"narod". U Njemackoj 1930. ovaj
proces oznacen je Volkwerdung der Nation.
U Srbiji, narod je postao, ne samo izvor
moci, vec moc po sebi - etnicka
neposrednost nacionainog bica. Dosljedno
tome, bilo je deklarirano, autoritetom
vodecih srpskih intelektualaca, da je
Srbija bila i da mora biti, ne samo tamo
gdje Srbi zive, vec i zemlja na kojoj su
Srbi pokopani. U cilju da se smrt ukljuci
u proslavu novog srpskog zivota, ostaci
Cara Lazara putovali su zemljom, grobovi
su lezali otvoreni, i medu ostalim
ritualima, kosti su doslovno bile
izlozene suncanju. Srpski dominion bio je
osnovan na krvi i zemlji, i prosiren tako
daleko da obuhvaca sve zive i mrtve ove
rase, bez obzira na bilo koje postojece
civilne institucije, i ovaj teritorij
trebao je biti "ociscen" od
"neciste pasmine"
"inferiornih rasa". Hrvatska
izgleda naginje preuzimanju slicnog puta,
buduci da se kao nacija, pod stresom rata
i neumjesnog vodjstva, preokrece u
"zajednicu" (hrvatska
zajednica).
Ne zelim implicirati da je drzava (nista
manje) etnicko dobro. Ipak, ona je dobro,
ako je civilni poredak - dobro. To je ono
dobro da je euro-srpski antinacionalizam
djelotvorno unistavajuci. Slovenija je
izgleda izbjegla najgore. Hrvatska
postaje grozno mjesto za zivot. U Bosni
je antinacionalizam bio najuspjesniji. U
proporciji sa stupnjem na kojemu je
nacionalna suverenost bila frustrirana
ili unistena, politike etnocentrizma,
sovinizma, ksenofobije, rasizma i
fasizma, koriste momentum. Politike
antinacionalizma stvorile su etnicku
mrznju i etnicki sukob. Za camarilia u
Beogradu, ovo je bila pocetna tocka, iako
su odabrali par engleskih lordova i
americkog politicus emeritus da
elaboriraju tezu etnickog sukoba kao
vodic za sluzbenu euro-americku politiku.
U ozujku 1992. prvo su nametnuli
generalnu shemu za etnicku podjelu Bosne
(takozvani plan kantonizacije), koji je
odredio plan za pocetnu srpsku agresiju u
toj drzavi. (Kao sto je to ona trebala. A
sto je trebala bila je vrsta
autorizacije, i to joj je bilo dano. Rat
je izbio u mjesec dana.) Kada je prvi val
agresije postigao svoje osnovne teznje,
zapadni diplomati nacrtali su detaljnu
etnicku mapu, potpisanu od Vancea i
Owena, koji kao da su zeljeli odrediti
ciljeve za nastavak ratovanja. Srbi i
Hrvati su bili zeljni djelovati i
provoditi, ili korektirati ove mape.
Nepojmljivo je da Eurokrati mogu
prepoznati da njihov "mirovni
plan" raspaljuje rat. Oni ce
nastaviti igrati bestidnu igru: za
smrtonosne posljedice svoje "mirovne
politike" - za sve ono sto u ocima
staromodnih i naivnih ljudi, stvarno nije
u skladu s idejom mira - oni ce osudivati
"tradicionaino barbarske"
Balkance. Za Eurokrate, ovaj
"mirovni plan" postao je Point
d'honneur i Bosna moze, i biti ce
izgubljena, samo da bi Europa sacuvala
svoju cast. Europska politicka elita
nudila je, kao miroljubivu soluciju, vrlo
slican model koji srpske - a sada
takodjer i hrvatske vojne i paravojne
snage uskladuju s genocidnim ratom.
Ovo zasigurno nije formalisticki pristup
politici. Uspjelo im je u trazenju
substance. I takodjer je bilo uspjesno u
razaranju postojecih formalnih struktura
bez kojih je civilni poredak nepojmljiv.
Dosljednost s kojom je Zapad
dekonstruirao bosanskohercegovacku vladu
moze se svidjati jedino filozofima
dekonstrukcije. Izgleda da se zapadni
diplomati nisu osjecali nelagodno u
promoviranju srpskih vodja razbojnika iz
Bosne kao njima ravne u pregovaranjima.
Francuski predsjednik cak se potrudio
odletjeti za Sarajevo da bi s njima
razgovarao. Njihov obracun s
hiperaktivnom aparaturom silovanja i
krvoprolica, ocito poziva na postovanje.
Euroamericki politicari takodjer su
izabrali plasiti bosanske Hrvate, koji su
bili predstavljeni bosanskom vladom, kao
posebnu sustinu.
Kao rezultat, vlada je deklarirala
predstavljanje samo bosanskih Muslimana i
postavila jednaki temelj sa samoprozvanim
hrvatskim vodjama, i srpskim teroristima
i vojnim kriminalcima. Umjesto tretiranja
potonjeg poput odmetnika, Zapad je
odmetnuo, jednom izabranu vladu, cineci
je problematicnom "ratnickom
frakcijom", i prisiljavajuci je da
posluju s onima ciji je cilj da je unisti
- a sto znaci biti prisiljen sudjelovati
u vlastitoj destrukciji. Planovi
europskih diplomata i srpskih fasista
(kao i Hrvata, koji su svi, bili
presretni da otpocnu sudjelovanje u
podjeli Bosne i Hercegovine), podudaraju
se. Prijasnji su razorili legalnu vladu
idealno, u svojim glavama i oko
konferencijskih stolova; potonji
materijalno, na zemlji, a i jedni i drugi
su plasili vladu kao ratujuce etnicke
frakcije: kao ratujuce Muslimane.
S progresivnom dezintegracijom civilnog
poretka, s "ne Drustvom: i sto je
gore od svega, s neprestanim strahom i
opasnoscu od nasilne smrti; i zivot
covjeka, samotan, jadan, ruzan, surov, i
kratak", materijalizirane su
tjeskobe zapadnog antinacionalizma, a
njihove politike urodile su plodom. Oni
ovdje imaju "nacionalizam" in
actu. I dok se rat nastavlja, dodirujuci
sve koji su dosli u kontakt s njim, uceci
ih lekcije srpske genocidne prakse, biti
ce prejednostavno reci da nema
"dobrih tipova" u sukobu, i
konstruirati sliku kreatura koje su
sasvim strane civiliziranoj zapadnoj
rasi. Na ovaj nacin, ex post facto
opravdanje stvoreno je za zapadne
politike, svladavajuci uznemiravajucu
istinu da su ove politike pomogle
stvoriti cinjenice. Shvacanje onoga sto
je Zapad ucinio, puno je lakse svladati,
zato sto rasni, ako ne rasisticki, pogled
na Balkan dokazuje da "nista ne moze
biti ucinjeno". (Kada je prikladno,
zapadna moc javlja se oblozena u nemoci.)
I "ako nista ne moze biti
ucinjeno" - jednostavan i
obmanjujuci zakljucak na prvi pogled, je
da nista nije bilo ucinjeno - utoliko
vise, jer je vjerovano da Zapad moze
jedino uciniti dobro. Nakon ovog odlucnog
odjeljka, o tome sto je Zapad stvarno
ucinio, u prici uobicajeno nedostaje,
iracionalnost onih koji su navodno solo
protagonisti, domaca plemena, leze
ogoljeno i pretjerano u neutralnim
zapadnim ocima.
Ipak, zakljucak da je Zapad bio u pravu,
kada se suprotstavio nacionalizmu, od
pocetka je perverzan, ne samo zbog toga
sto kao stvarnost nacionalizma definira
etnicku mrznju koju je proizvodila
njihova vlastita antinacionalisticka
politika. Ovdje je upetljana dublja
perverzija: antinacionalizam, opozicija
nacionalnoj suverenosti, rjesava duznosti
antinacionaliste od suprotstavljanja
etnickoj mrznji, sovinizmu, rasizmu i
fasizmu. Oni su antinacionalisti, da ne
bi bili antirasisti, antisovinisti i
antifasisti, iako bi neki od njih voljeli
o sebi misliti kao o antinacionalistima,
zato sto su antirasisti, antisovinisti i
antifasisti. Oni su antinacionalisti,
zato sto je, po njihovom misljenju
nacionalizam jednak rasizmu, sovinizmu i
fasizmu. Ali ono sto stvarno rade kada
izjednace nacionalizam s rasizmom,
sovinizmom i fasizmom, je da stvaraju
izmisljenog neprijateija. Ove pojave
spojene zajedno u fascio, mozda nece biti
nuzno lakse slomiti, nego svaku od njih
posebno; iako ona zasigurno daje mnogo
vece zadovoljstvo za borbu sa jednim
protivnikom koji je velik, zajednicki,
posvudasnji, i nestvaran, nego boriti se
sa neugodnim, neskladnim i fragmentiranim
realnostima. Iako nije samo da kampanja
protiv izmisljenog neprijateija oslobadja
nekoga od suocavanja s realnim
opasnostima; vec antinacionalizam,
ostavljajuci rasizam, sovinizam i
fasizam, u stvari neizazvanim, slabi ili
unistava; to je pravilo institucija koje
su stvarnost nacionalizma, a sto je
drzava. I kada je drzava oslabljena ili
unistena, izgubljen je plan koji moze
obustaviti etnicku mrznju, sovinizam,
rasizam, i fasizam. Bez drzave svakako,
malo ili nista moze biti ucinjeno protiv
ove zlokobne phenomene.
Jos je jedan vazan aspekt ove
problematike. Za suprotstaviti se ovim
stvarima, nuzno bi trebalo ukljuciti neke
introspekcije, neka samoispitivanja sa
strane Zapada. Suprotstavljanje
nacionalnoj suverenosti najcesce
ukljucuje suprotstavljanje vanjskoj
realnosti, suprotstavljajuci
"drugo" i uzvisujuci neciji
identitet.
Suprotstaviti se etnickoj mrznji,
sovinizmu, rasizmu i fasizmu znacilo bi
priznanje da su zlokobne phenomene
internalne: to bi znacilo ispitivati
identitet Zapada, najboljim mogucim
rijecima - a to je izvan pitanja.
Zapadna nesposobnost da se suoci sa
srpskim fasizmom, govori ali ne
neocekivano. U velikom "etnickom
sukobu", koji je usao u povijesne
knjige kao Drugi Svjetski Rat, fasizam je
bio vojno porazen. Pa ipak, Zapad ga
nikada nije dekonstruirao, i unistio
simbolicki, tj. politicki. Zato je
fasizam jos uvijek ziv. U politikama
prema sadasnjoj srpskoj vladi, stosta
toga pobudjuje sjecanje na Spanjolski
Civilni Rat i Minhenski ugovor: tradicije
politika pomirenja fasizma, tako dobro
dokazane na primjeru Chamberlaina,
izgleda da nisu napustene. Na Zapadu je
ulozeno mnogo napora da se srpski rezim
ne opise kao fasisticki, ne bi li se
radije fasizam trazio svugdje gdje ga je
beogradski pogled vidio (a nikada ne
misleci da bi fasizam mogao biti u tom
pogledu). I tako daleko dok su srpski
rezim i njegova agresivna politika bili
suprotstavljeni, bili su suprotstavljeni
kao "boljsevizam",
"komunizam" iii
"nacionalizam" sve familijarni
neprijatelji, koje je povijest vec
porazila i nadmasila. Zato sto je bilo
ucinjeno sve, da se srpski fasizam ne
suoci kao fasizam. Srbija nije bila
suprotstavljena nikako. Ne samo da je
Europa, kao i obicno, tako daleko od
simbolicke destrukcije fasizma: ona
trenutno cak izbjegava vojnu
konfrontaciju s njim.
Ovo moze postati jedna od poruka
"jugoslavenskog sukoba", i
Hrvati su izgleda prvi koji su naucili
lekciju. Paradoksalno, dok su Hrvati bili
zrtve srpskog fasistickog nasilja, Europa
ih je zvala fasistima; sada kada su i
sami otpoceli borbu protiv bosanskih
Muslimana na srpski nacin, vise ih se ne
opisuje kao fasiste. Tako dugo dok je
hrvatsko stanovnistvo osjecalo zrtvu
srpskog genocida, Hrvati su osudjivani
kao genocidna nacija; sada, kada su
otpoceli "ciscenje" teritorija
poklonjenog od europskih mirotvoraca, od
Muslimanskog "smeca", ove
optuzbe su se utisale.
Orwellovska fikcija koja je bila
projektirana, bez druge primisli, na
komunistickom Istoku, izgleda da je
napravila svoj put natrag tamo gdje se i
obistinila. Europski diplomati (a manje
pacifisti) umuju da je rat mir, a mir
rat. Iako je ovo, na cudan nacin,
trenutak istine. Mirovni plan za Bosnu
pripada dugoj tradiciji. Europski mir
nikada se nije odvojio od rata. Europska
potraga za mirom, samo se suprotstavljala
ratovima u Europi, njena je jedina zelja
bila da bi krsna krv trebala prestati
biti prolijevana. Nacin oslobadjanja
Europe od ratova, bio je izvesti ih na
"neeuropske teritorije" ili na
rubove Europe. Osim toga, ideja europskog
ujedinjenja je intimisticki povezana s
idejom rata, ili stvarnog rata, protiv
vanjskog neprijatelja, i kao pravilo, taj
neprijatelj je Musliman. Musliman je
simbolicki neprijatelj Europe, i ja ne
vjerujem da je slucajnost sto je
euro-srpska politika Bosance ucinila
Muslimanima. Bila to slucajnost ili ne,
ovo zasigurno nije nedosljedno.
Slika ratujucih Muslimana poziva se na
urangst krscana, kultivirani i
civilizirani Zapad, i najnovija sablast,
ona "islamskog fundamentalizma"
uznemirava zapadne politicare i
intelektualce. Kada su jednom bili
nazvani "Muslimanima", Bosanci
koji su se odbili pridruziti ili predati,
bilo srpskim ili hrvatskim
etno-fundamentalistickim formacijama,
postali su totalni stranci za Europu. Da
su, kao Muslimani, bili iskljuceni iz
Europe, religijski, kulturno i politicki,
to je bilo za ocekivati. Vise iznenadjuje
forma njihove rasne iskljucivosti. Zato
sto su Bosanci - Slaveni, najcesce
koristen argument protiv pruzanja
efektivne pomoci bosanskoj vladi - da bi
ovo moglo razalostiti Ruse koji duboko
suosjecaju sa svojim "prijateljskim
Slavenima", Srbima - je zapravo
nonsense. Cak izvan takvog predmeta,
europska politika je "komponirana i
napravljena". Slaveni su, to je
tocno, samo druga klasa, ili potencijalni
Europljani, ali Muslimani jednostavno ne
pripadaju Europi. Zato je prihvaceno da
Bosanci nisu Slaveni.
Nisu ulozeni veliki napori da se objasni
priroda bosanskog drustva, a to je da je
ono uglavnom bilo svjetovno drustvo, i da
su bosanski gradovi koji su padajuce
zrtve gomile razoritelja, bili povijesni
centri kulturnog pluralizma i
tolerancije. Pa, cak i da su ti napori
bili ucinjeni, to ne bi napravilo mnogo
razlike. Navoditi razloge protiv
anti-muslimanskih osjecaja i slika, je
isto toliko uzaludno kao i navoditi
razloge protiv anti-semitizma. Argumenti
nista ne mogu promijeniti. Daljna
poteskoca je da je nemoguce dokazati in
concreto da je anti-muslimanizam
konstitutivan trenutak zapadne politike u
Bosni. Prava sugestija da bi ovo mogao
biti slucaj, energicno je pobijena. Iako
rezultati politike - svjesne ili
nesvjesne, objasnjene ili nepriznate,
odredjene ili neodredjene, nastajuci u
idiotizmu ili zlobi - ne moze biti krivo
shvacena. I ovo je pisanje po zidu.
Ocita cinjenica je da se vrsi genocid nad
Muslimanima: da njihovi pocinitelji nisu
bili sprijeceni na niti jedan djelotvoran
nacin, a jos manje zaustavljeni. Osnivaci
genocidnih praksa uvazeni su gosti na
europskim diplomatskim konferencijama,
ravnopravni (ako ne ravnopravniji)
pregovaraci, i dat im je pun pristup
mediju da razglase svoje lazi. Ponekad je
kazano da europskim vladama nedostaje
volje da se suprotstave srpskom fasizmu,
ali ja se plasim da je premisa ovog
objasnjenja dvolicna - prvo bi moralo
biti potvrdjeno da oni zele djelovati na
bilo koji drugaciji nacin. Potrebna je
jaka volja da bi se izdrzalo strahote
rata u Bosni i Hercegovini, da bi se
podnosilo genocid, i Zapadu nije
nedostajalo ove volje. Politika Zapada je
jedna od antinacionalizma cum
antimuslimanizma. Bosanska nacija,
suverena bosanska drzava, treba biti
unistena ne samo zbog stvaranja drzave,
kao princip, dozivljena kao smetnja, vec
takodje zbog opasnosti od muslimanske
politicke prisutnosti u Europi, treba
biti sprijecena. "Najkraci
nacin" je, dovoljno reducirati broj
bosanskih Muslimana, tako da odustanu
biti bilo sto, osim etnicke grupe.
Necu ovo zvati urotom. To je vise kao san
koji se obistinjuje. Prognati Muslimane
izvan Europe jest europski san. Ocistiti
Europu od "Turaka" bila je
misao do posljednjeg daha najvecih
licnosti prosvjetiteljstva. "Nije
dovoljno poniziti ih, oni bi trebali biti
unisteni" urgirao je Voltaire.
"Pobijedite Turke i ja cu umrijeti
zadovoljan." saopcio je ruskoj
carici. Ovaj san jos je uvijek vrlo ziv,
ziveci kao sto snovi zive.
Rat protiv bosansko-hercegovacke drzave i
genocid nad Muslimanima jest izvrsenje
prosvjetiteljskog terstamenta. Sadeovski
duh europskog prosvijecenog racionalizma
prevladava slobodan. Srpski fasisti
izvrsavaju europski san. Ako je san
previse strasan, da bi ga Europljani
zivjeli sami, to je ipak njihov san. Ako
to postaje istina zahvaljujuci srpskim i
hrvatskim fasistima, Europljanima ovo
pruza duplo zadovoljstvo: zadovoljstvo
ispunjenja sna i zadovoljstvo sto nisu
morali zaprljati svoje ruke krvlju. Oni
moraju zadovoljiti realiziranje svojeg
barbarstva, i usprkos barbarstvu,
sacuvati svoju civiliziranost. Dok je
njihova najrazuzdanija politicka
imaginacija materijalizacija, oni u isto
vrijeme mogu voditi poziciju uzasnutih
kriticara ovog neobuzdanog zivota. Njihov
rasizam moze uzeti uzvisen i uljudan
zaokret osudjuju balkanska plemena, Ipak,
ovaj san, bosanska nocna mora, lagano
postaje nocna mora samih Europljana,
nocna mora koja nije filtrirana kroz TV
ekrane. Poricanje prava Bosancima da se
brane jest nemoralno. Izjaviti ovo ovdje,
ne mora biti kompletno neumjesno, cak
iako moralni argumenti nemaju mnogo
tezine ovih dana. Oni su sa
samopouzdanjem prognani od strane
mlitavih politickih zivotinja koje
vladaju Europom. Oni ustraju u onome za
sto smatraju da je Realpolitik, iako je
ova njihova "Realpolitik"
realisticna, samo utoliko ukoliko
uspjesno stvaraju stvarnost nakon
njihovih vlastitih slika. U bilo kojem
konvencionalnom znacenju termina, ovo
nije Realpolitik, vec politika
Realitatsverlust. Kako bilo, poricanje
prava Bosancima na samoobranu nije samo
nemoralno. To je takodjer destrukcija
jedne izvjesnosti, na kojoj je bila
bazirana sigurnost modernog europskog
poretka: prava na samoobranu. Ako su
Bosanci poklani kao ovce netko bi morao
biti svjestan i ruke koja ih kolje, i
ruke koja ih veze da bi bili poklani.
Ruka koja ih veze je neobuzdano tkivo
internacionalnog prava u njegovom
najvitalnijem mjestu.
Humanitarna pomoc nije lijek - sa svim
svojim duznim postovanjem onih koji ih, u
U.N. uniformi, predaju. To je laz: ruke
koje hrane Bosance jesu ruke koje ih vezu
da bi bili ubijeni.
Generaini Sekretar Ujedinjenih Naroda bio
je pozdravljen u Sarajevu masom koja je
skandirala: "Ubica! Ubica!".
Oni na Zapadu koji nisu sasvim sretni sa
U.N. djelovanjem u Bosni (i mogu
dozvoliti luksuz - ne biti
"emocionalan") radije bi
govorili o ponizenju svjetske
organizacije u Bosni. Ipak, ponizenje
moze djelovati samo tamo gdje ima
dostojanstva - kvalitet koji je bilo
nemoguce opaziti u U.N. bosanskoj
politici. Arapske drzave su takodjer u
zabuni kada optuzuju U.N. da imaju dupli
standard, jer ga ova organizacija izgleda
i nema, sve u svemu. To je dio i paket
politike koja ne samo da je odbila
zaustaviti, vec je i pridonijela
destrukciji civilnog poretka, i redukciji
Bosanaca na drzavu u kojoj moraju ovisiti
o ovoj pomoci. Humanitarna pomoc je
poraz, plemenito lice poricanja civilnog
postojanja. Sve sto je ostavljeno zrtvama
rata jest bestidno priznanje da su
humani. Ipak, ako netko dozove u sjecanje
"Si non est civis, non est
homo" maksimu europske politicke
tradicije, oni nisu. Na ovaj nacin
zapadna politika humanitarne pomoci jest
politika dehumanizacije - i krajnja
nesreca za humanizam. (Ovo nije nesto o
cemu Srpsko-Hrvatski fasisti brinu; njima
je jasno da Muslimani "nisu"
ljudska bica. I bilo sta da im rade, oni
ne krse ljudska prava. "Kultura
ljudskih prava" - samoslavni sistem
za zapadnu politicku kulturu - nije
ugrozen.) Humanitarna pomoc takodjer je
sluzila kao isprika za zapadnu vojnu
akciju u Bosni. I zato sto se ovo zove
mirovne snage, moze se samo reci da se,
od svog oruzja koje je Europa izumila,
"mir" javlja kao
najsmrtonosniji. Dok je humanitarna pomoc
vjerojatno spasila brojne ljudske zivote,
dok je u isto vrijeme pridonosila
dehumanizaciji zivota u Bosni, mirovna
pregovaranja, nametnuta i vodjena od
Eurokrata, kostala su vise zivota nego
rat sam po sebi, istinu govoreci.
Jedan od razloga zasto Bosanci i
Hercegovci umiru je sto su vjerovali u
Europu. Mislili su da je priznanje
njihove drzave ukljucilo neku vrstu
odgovornosti u dijelu
"internacionalne zajednice".
Bili su potpuno u krivu, i bili su u
krivu sto se nisu naoruzali dok je jos
uvijek bilo vremena. Takodjer su bili
naivni, mislivsi da je njihova
privrzenost europskim vrijednostima bila
od vaznosti - umjesto solidarnosti, sreli
su rasizam; umjesto podrske, ponizenje.
Njihove iznevjerene nade odaju beznadje
Europe. Usred strahota i devastacije rata
visi oficir U.N. u Bosni, nedavno je
izrazio svoju nadu da srpski ratni
kriminalci (oni koji su krivi za
krvoprolice u Srebrenici) budu spaljeni u
najvrucem uglu Pakla. Ovaj apel za Raj
govori dosta. Izgleda da nijedna
zemaljska molba nije ostavljena za apel
za pravdu. Iako, u "internacionalnoj
zajednici" nema pravde, ova
zajednica je latrocinium, a njeni vodje
latrones. Ovaj apel Raju takodjer govori,
zato sto to nije popularni Lockeanski
"Apel za Raj". Ovo nam govori,
sa dubljim smislom, da liberalizam ima
malo, ili nista za reci. Uistinu, u
pozadini bosanskog rata, liberalizam je
izgleda dozivio slom. Ovo nije samo kraj
povijesti, vec i liberalne povijesti.
Mozda ce u buducnosti, u razlicitom
kontekstu, biti vise apela za Raj. Mene,
tekel, parsin (pisanje na zidu, u
bosanskoj krvi) bilo je namijenjeno
zapadnim demokracijama: za Europu.
(Preveo:
Goran Tomcic) |
