Ismet Smajlovic
IZGNANSTVA |
Sad
visegradskom stazom ne hodim. Osim u snu.
Obnoc me pohode moji mrtvi. A ni mrava
zgazili nisu.
Dusa cvili i kopni zbog mrveni zivota sto
zgasnu.
Jabuka zavicajna odavno svehla u sehari,
ali ne i u pjesmi.
Hodim, mislju, bregovima rzavskim:
Straziste, golo ko siroce; Drina mi
umjesto krvotoka tece;
Ivina Ajkuna skrita ispod nisana.
Mladicstva vece.
s Bikavca slazi u pjesmu moju. Dusa
tamni.
Hocu li ikad pronaci zudjeni mir, hocu li
ikad?
I ovdje sam beznacajnik, ko Ovidije s
Ponta. Ova me brda nece.
Ni ovi ljudi, preuski. Jedino siroka im
mrznja. (Zar i sad?)
A meni i u vasioni tijesno, ko i mome
Tinu.
Usud mi da odmjereno hodim i blago zborim
- ko u ajetu onom
iz Knjige Casne. Spas mi je: da sinu
ozarenja, samo da sinu. |
|
