Slovo urednikovo - Alija Kebo
MOSTARONOSTALGIJA |
Nikome
nisam cestitao Novu godinu, niti sam
primao cestitke. Zarekao se!
Uhvatila me neka mostaronostalgija. To je
ono stanje kada covjek cezne za svojim
gradom, a zivi u njemu.
Ali, onaj Mostar, nekadasnji Hamzin
Kamengrad, i nije vise grad, nego -
dvograd. Cemergrad. Po nekima, betergrad
!
Izmedju Prenja i Cvrsnice, izmedju Veleza
i Huma, na dvije obale Neretve, a u
jednoj kotlini, zivimo u dva grada -
dovraga !
Opet, lahko je meni... ja ceznem za
polovinom Mostara i velikim dijelom moje
zemlje Hercegovine u koje ne mogu ni
promoliti nosom - a kako je, tek, onim
Mostarcima koji u bijelom svijetu sanjaju
rodnu grudu koja je prijestolnica
njihove, i nase ljubavi.
Lani, u ovo doba, ponadah se da ce
konacno pasti zavjesa na nasu tragediju u
hiljadu cinova, da ce se ljudi vratiti u
svoja sela i gradove, da cemo komotno
hodati i vozati se svojom domovinom - da
se volimo ili mrzimo, ne zbog imena i
porijekla, nego zbog toga sto je neko
dobar, plemenit, ili zao covjek, te da ce
u Hag otici ratni zlocinci, oni sto ce
uci, i vec su usli u crnu knjigu
povijesti.
Vjerovah da ce radost zapjevati nad nasim
zivotom, ali i dalje osvicu tmurna jutra
u kojima se iscekuje neizvjesno sjutra.
U Mostaru i u Hercegovini koji su, od
davnina, ime slobode vrelom krvlju i
ljubavi pisali, jos nema slobode
kretanja. Ima na papiru, u deklaracijama
i obecanjima, to ce reci u oblacima.
Lose vladam geografijom, ne znam da li se
Dejton jos uvijek nalazi u Americi, ali
znam da nije stigao u Mostar, Stolac,
Capljinu, Neum...
Mozda jeste, samo malocak.
Usvakodnevnom zivotu mnogo je beznadeznog
i, onda, prije dvije godine, jedna
usamljena svijetlost. Dejton! Hvala Bogu
da postoji i da i na nas, ovamo, daleko
svijetli. Kazu, jedna je svijetlost
dovoljna na stotinu mrakova, i jaca od
svih.
Samo, dosta je onih sto ruse Dejton, kao
i onih sto ruse moju zemlju Hercegovinu.
U pocetku bijahu razbijaci i prekrojaci
Hercegovine, a sada su se raspojasali
njeni rasprodavaci, koji rascerupase sva
njena dobra i bogatstva, njena preduzeca
i privredne gigante, njene pekare i
mljekare, hotele i motele, sume i rijeke,
brda i doline...
A uoci novogodisnjih praznika, citam u
novinama, redom:
- Trojka osumnjicena za "automobil -
bombu" u zapadnom Mostaru: Ahmed
Zuhair, zvani Handala, Ali Ahmed Ali
Hamad, zvani Ubeida i Saleh Nedal, zvani
Jemen...
- U bozicnoj noci - "zoljom" u
srce Mostara: projektil ispaljen iz
pravca Rastana pogodio stan Emira Marica
u Zaliku, u istocnom dijelu grada...
- Nastavak zla u miru: oskrnavljeni
basluci u haremu Soinovac, trideset
mezarova...
O ovim vijestima ne bih govorio, nego
plakao, urlao!
Dokle, zaime boga i ljudskog roda! Zar
nije bilo dosta kavge i mrznje?
Hocemo li sjutra zivjeti pod istim
suncem, u istu zemlju hocemo li?!
Dobro je govorio jedan nas uvazeni
politicar da nama niko, ni Dejton, ni
Lisabon, ni Bon... nece donijeti mir na
tanjiru, ako ga mi sami ne iskujemo.
A dobro je besjedio i moj stari
prijatelj, zemljoradnik, prognanik iz
Dubrava - da Bosni i Hercegovini ne moze
niko pomoci dok se ona sama ne aviza.
Plasim se da i ove rijeci ne budu
potrosene uzalud. Pa me i u Novoj, 1998.
godini drma mostaronostalgija.
To je ono stanje kada covjek cezne za
svojim gradom, a u njemu zivi, zapravo
zivi "upola", a u raspolucenom
Mostaru kojeg i dalje dijele na
"nasu" i "njihovu"
stranu, iako je nekad, i za jedne, i za
druge, i za trece, cetvrte, i za sve bila
samo jedna - nasa.
Bice opet! Hocu tako da vjerujem, i pored
sve moje zebnje.
Neka se svak svojoj kuci, makar rusevini
vrati. Neka se jazovi premoste. Neka se
svak, ko zeli, svome Bogu moli...
Na rijeci bez obala, neka se ljudi
sjedine, neka se rukuju i mukuju, i tako
ostanu zajedno, kao sto su zemlja i
kamen, zivot i znamen, vocka i plod,
njiva i rod. Aman ja-rabi ! |
|