Erri De Luca
ISTOCNI
MOSTAR |
Erri De Luca od 1968.
godine sudjeluje u ljevicarskim
pokretima, radi u tvornicama i na
gradilistima. Od 1993. sudjeluje kao
vozac u humanitarnim konvojima
italijanskih katolika u Bosni i
Hercegovini. Tokom 1994. i 1996. boravio
je u istocnom Mostaru vise puta, kao i u
izbjeglickom logoru u Gracanici. Napisao
je vise knjiga proze i preveo s
hebrejskog jednu od knjiga Starog
Zavjeta. Suraduje s "Corriere della
Sera". Zivi u okolici Rima.
ISTOCNI MOSTAR
Ne prolaze vozovi, samo godine.
Zeljeznicka stanica (je) prazna zgrada.
Kolosijeci su osuncani rdjom. Na mom jugu
vidjao sam nove tvornice nikad otvorene,
pristanista nikad dovrsena. Sluzili su
kao kulise, inscenacija lazne pozadine za
javno ruglo i privatno bogacenje. Nije
takva jedna ugasena stanica. Voz
dvadesetog vijeka zapoceo je precicama
preko kamenja a zatim se zajedno s
avionima popeo na nebo. Nad Mostarom ne
lete motori, i ne prolaze vozovi. Samo
godine prolaze i vec je mnogo biti pomalo
putnik. Na zemlji uz prugu djeca i majke
su u mraku trazili jestivo bilje da bi
mogli jos malo zivjeti. U drugoj zimi
nekakva pomoc spustila se padobranom s
neba. Blagodat u konzervi, koju je svijet
pustao da kaplje nad gladju polovine
grada, one muslimanske, opsjednute s
jedne strane Hrvatima, s druge Srbima.
Pod stedljivim i smirenim nisanom
snajpera ginulo se u potrazi za necim.
Jednog dana prve zime umiralo se zbog
kutije u kojoj su umjesto hrane bile
igracke. Za krscane je bio Bozic.
Sad se na brdu, iznad pruge dijeli hrana.
Kamioni stigli iz Italije istovaruju se u
skladistu jedne francuske humanitarne
organizacije. Zajedno sa muslimanskim
vlastima napravili su popis stopedeset
siromasnih familija. Svakoj od tih
familija pripada kvota namirnica
donesenih od italijanskih humanitaraca.
To je istocni Mostar: istok zato sto je
dovoljna rijeka da bi nastale strane
svijeta, nije potrebno sunce. Dovoljna je
Neretva, zelena kao srce cesnjaka, koja
hrli iz zdrijela Jablanice i njusi more u
Capljini gdje se udobno smjesta na
sirokim obalama. Vec su i rimski
graditelji mostova skupljali stijene da
bi osedlali tog konja snjeznih voda.
Istocni Mostar, ne vise grad, vec
izvjestaj napisan rjecnikom granata.
Definitivan izvjestaj nad jednim dijelom
muslimanske Evrope.
Tebi, gradjaninu koji slusas svete pjesme
koje silaze sa minareta i drzis se
pravila da jednom u zivotu otputujes i
obidjes onu stijenu u Meki, dodaj tvojim
vjerskim duznostima silazak u mostarsku
kotlinu. Udji u njegov istok odijeljen od
zapada rukavcem vode. Udji spustenog
pogleda. Trebas gledati zemlju gdje su,
poput suncevih zraka, urezani mlazovi
gelera granata. To je sveta skulptura
urezana u svaki metar zemlje. Pazljivo je
gazi.
A zatim, kad podignes pogled vidjeti ces
da nema stakla u istocnom Mostaru. Mozes
se penjati spratovima, vidjeti gdje je
kukuruz vise prepecen jer svaki prozor je
jedno pojedeno zrno. Crni krug okolo. A
krovovi, cemu sluze krovovi, dovoljno je
nebo. Tvoj narod se vratio pod satove i u
pojate. Okolnu pustos, mozes zvati
Evropa, izmedju Titove i rijeke ostao je
toranj, onaj najkrhkiji. Nisu uspjeli da
ga sruse i sada stoji pravo medu
rusevinama, vise kao prst usmjeren prema
nebeskoj predikaonici nego kao jedan
cunj. Zastitio ga je veliki bagrem
nagradjen boginjama od gelera i vec punih
novih grana. "Rat je zimsko
obrezivanje", odgovorio bi ti.
Ponekad su stabla jaca od ljudi. Zastitio
je najmanji toranj, ali dzamija je
srusena, otvorena poput popolovljene
vocke.
I mrtvi su smjesteni po parkovima. Bilo
je tesko naci im mjesta medju korjenjem
sjenovitih stabala. Nad svakim crtez
zvijezde i polumjeseca i ispod citas
imena, napravljena za muziku: Amir,
Sanela, Nermina, Adnan. Bili su citava
stabla, ne grane, i nije bilo obrezivanje
vec sjeca sume. Zivi su zaledjeni ostatak
koji ne daje ulje.
U Mostaru, ti citatelju koji meditiras o
prorokovim "surama" moras doci
i odati pocast. Ovdje je postojao
gostoljubivi Islam koji je uz svoj petak
njegovao i subote i nedjelje drugih.
Ovdje u istocnom Mostaru, a ne na
periferijama Rima, Pariza, Berlina,
Evropa je ostavila trag svoje pljuvacke
na tvojoj bradi. Strgni kosulju i podigni
prasinu prema nebu: spasili su kamenje,
strijeljali su drvece i uzrokovali
eksploziju vode.
U staroj crvenoj bolnici rezali su i
sivali tijela pod stepenistem uz
svjetlost svijeca. U potpalublju zemlje
ranjeni se grcevito hvataju zidova da ih
ne bi odvukli dublje. Ovaj grad, koji je
bio Evropa, je tvoj. Ja sam bio samo
prolaznik, vozac kamiona koji je
istovario malo tu malo negdje drugdje. Ja
sam s jednog juga koji vise ne postoji i
u istocnom Mostaru vidio sam djetinjarije
rata, zadnju sa gazenjem staraca i
vrijedjanjem majki. Ako uspijes ne
mrziti, slijedeci vijek ce zapoceti s
tobom, sa staklarima, i svjezom zbukom
Mostara istocno od zelene rijeke.
(Prijevod:
Luci Zuvela) |
|